Niko Martinović nakon sezone u španjolskoj ligi:' Došlo je vrijeme za iskorak u karijeri'

Dok neki rukometaši treniraju te se pripremaju za odlazak na Olimpijske igre, drugi također treniraju, ali ne za OI, nego za novu sezonu koja počinje za dva, dva i pol mjeseca. Svaki rukometaš, pa tako i Niko Martinović, reći će kako su pripreme prije priprema zapravo ključ za sve ono dobro (ili loše) što nosi sezona. Puno toga dobroga pokazao je Niko prošle sezone u najjačoj španjolskoj rukometnoj ligi u dresu Anaitusane. Upravo je put Pamplone otišao ovih dana prošle godine u najjačem zadarskom rukometnom transferu ikada, no mjesto ga nije zadržalo…

– Još u svibnju smo se klub i ja razišli. Oni su htjeli da ostanem, no htjeli su da igram krilo. Prošle sezone igrao sam na dvije pozicije, sada su doveli jednog momka, srednjeg vanjskog, tako da su mene htjeli na lijevom krilu i onda sam uz pomoć svojih menadžera prelomio da ću otići. Pregovori oko toga trajali su još od veljače, ali nismo se uspjeli dogovoriti. Smatram da to »ograničavanje« nije najbolje za moj daljnji igrački razvoj, stoga sam krenuo dalje. Imam nekih ponuda, ali ne smijem o tome javno još uvijek – započeo je Martinović koji još nekoliko dana boravi u svojem Zadru.

Velika stepenica

– Da, još sam malo u Zadru i onda putujem izvan Hrvatske. To ustvari mogu reći, da ću karijeru i dalje nastaviti u inozemstvu. Odmor kao takav je gotov, trenutačno sam u pripremama prije priprema, da dođem u klub već spreman. Radim s Matijom Merharom, velikim prijateljem, trenerom, suigračem… S njim imam najbolje odnos i spojio sam ugodno i korisno. Treniramo i fizički dio i s loptom, sve pomalo.

Godinu dana u ASOBAL-u (španjolska liga) ostavile su itekakvog traga na 20-godišnjem Zadraninu.

– Jako sam zadovoljan sezonom u Anaitusani. Sada kad malo razmislim, ne mogu jednu pritužbu pronaći u ovih godinu dana. Jako dobar i posložen klub u kojem je bio pravi spoj starijih, iskusnih i nas mlađih igrača. Razvio sam se na lijevom krilu i srednjem vanjskom i svjestan sam da je to bila velika stepenica u mojoj karijeri. Na kraju dana, otići s 19 godina tako negdje nije mala stvar. U ovih godinu dana dobio sam preko deset kilograma mišićne mase. Imate dva puta dnevno treninge, sve je posloženo za vas kao igrača, život općenito je jako lijep u Pamploni. Tako da, kad sve zbrojim i oduzmem, ne žalim ni trenutka za tim odlaskom – objasnio je Martinović dodajući kako mu je iskustvo starijih igrača bilo od velikog značaja.

– Kad imate u momčadi dvojicu Argentinaca koji sada idu na Olimpijske igre, koji su profesionalci preko deset godina, njihove savjete upijate kao spužva. Opet s druge strane, iskustvo igranja protiv Barcelone, Ademar Leona, itd., to je baš ogromno. Okušati se protiv takvih momčadi i takvih igrača, morate biti zadovoljni sobom i svojim smjerom karijere. No, smatram da još uvijek nisam napravio ništa, ali da sam na dobrom putu.

Pravo na pogrešku

U protekloj ligaškoj sezoni Martinović je odigrao 29 utakmica pritom postigavši 19 pogodaka.

– Malo slabije je bilo u prvoj polovini sezone, ali to je bila faza adaptacije na momčad, ligu, igru i obrnuto. Skupljao sam zadnje minute. Ne žalim za ničim, nemam misli kao »što bi bilo da sam…«, ne. Znam da sam uvijek u svakom trenutku dao maksimum i to se brzo prepoznalo. Nakon toga sam počeo dobivati po desetak minuta u utakmici, onda se još dogodi i da zabijem dva-tri pogotka, odradim u obrani dobro, pa dobijem 15 minuta, pa 20 i tako samo nekoliko puta došao u priliku, kroz drugi dio sezone i da budem u prvom sastavu, tj. od prve sekunde na terenu nekoliko puta. Sve je uvijek na vama kao igraču, odnosno koliko želje ulažete u treninge. Možete biti najspremniji od svih, ali ako nemate želje i volje glede dokazivanja, ne znači ništa – istaknuo je Zadranin dodajući kako je najbitnije razumijevanje od suigrača, koje treba zaslužiti.

– Stigao sam iz Zadra, gdje sam bio najbolji strijelac i puno toga je ovisilo o meni. Nakon toga dolazite u klub, gdje ste momak od 19 godina i gdje se baš jako morate »oznojiti« da biste koliko-toliko bili konkurentni. Morate trenirati i trenirati da na kraju dobijete tzv. »pravo na pogrešku«. Znači, da kada dobijete zadnjih nekoliko minuta, ako promašite gol da vas se ne izvadi odmah. Meni je na početku bilo tako. Primjerice, ako sam bio sam na krilu, stariji suigrač u početku je radije sam šutnuo preko dvojice protivnika nego dodao meni. Jer ako on promaši, nema veze, idemo dalje, a ja ako promašim, idem van. Kasnije sam to pravo zaslužio, ali samo čistim trudom i radom jer to je ono što se cijeni – zaključio je Martinović.

Reprezentacija?
Treba još napredovati

Konstantnim razvojem i dobrim partijama u jakim ligama, Martinović bi, nada se, jednog dana mogao dogurati do seniorske reprezentacije.

– Nisam nikada bio u reprezentaciji u mlađim kategorijama. Naravno da mi je to želja. Mogu se zamisliti za dvije-tri godine, ali moram se dokazati. Smatram da trebam još napredovati. Ja sam izabrao put izvan Hrvatske, iako i u Hrvatskoj ima jakih klubova. Zagreb igra Ligu prvaka, što je klupski vrh. Nexe je u Europskoj ligi. To su veliki klubovi, no vjerujem da sam dobro izabrao.

Ulaganja i prepoznatljivost lige

Odlazak u Anaitusanu bio je ogromna »bomba« u hrvatskim medijima, no kaže Martinović, bilo je to nekako planski.

– U ASOBAL-u će se čuti za vas. Španjolska je liga prepoznatljiva širom svijeta i kada u nekoj utakmici napravite nešto dobro ili zaredate s nečim dobrim u toj ligi, prepoznat će vas netko. Međutim, kada dolazite kao ja, s 19 godina, morate znati da vi niste tamo da rješavate utakmicu, nego da iskoristite svaku pa i najmanju priliku koju dobijete. Uspoređujući to s našom ligom, profesionalnije je sve. Ulaganja su, bolje ne govoriti… Anaitusana ulaže jako puno, a oko sredine tablice je klub, dakle nije u uskoj borbi za naslov. Fokusiraju se na mlađe generacije, jedna je od jačih rukometnih škola u Španjolskoj i krajnji je cilj razviti mlade dečke do prve momčadi.