Jeste li "helikopter-roditelj"? Ovo su mogući negativni efekti na dijete

Termin “helikopter-roditelj” po prvi puta se pojavio 1969. u knjizi “Između roditelja i tinejdžera” Haima Ginotta, a izrečen je u kontekstu tinejdžera koji je svoje roditelje opisao na način da “lebde nad njim poput helikoptera”.

Ovaj se termin odnosi na stil roditeljstva i roditeljskog ponašanja u kojem su roditelji pretjerano fokusirani na svoju djecu te, prema riječima dr. Carolyn Daitch “obično preuzimaju previše odgovornosti za iskustva svoje djece, a posebno njihove uspjehe ili neuspjehe”.

Radi se o “pretjeranom” roditeljstvu, što znači da se radi o tipu ponašanja koji je previše usmjeren na kontrolu, zaštitu i slično.

Naravno, svaki roditelj želi zaštititi svoje dijete najbolje što može, no ovdje se radi o visokom stupnju zaštitničkog ponašanja koje je uvjetovano ponajviše onime “što bi se moglo dogoditi”, čime se ponekad stvarne želje i potrebe djeteta mogu staviti nenamjerno u drugi plan.

Koji su mogući negativni efekti?

Manjak samopouzdanja i samopoštovanja kod djeteta

Mnogi stručnjaci ukazuju na to kako “helikopter-roditeljstvo” često završi posve suprotno od želje i nakane roditelja, jer s vremenom djeca to počinju shvaćati kao da roditelji u njega imaju manjak povjerenja, što pak može voditi i najčešće vodi u manjak samopouzdanja.

Nerazvijenost snalaženja

Ako je roditelj uvijek tu kako bi sakrio ili riješio dječje probleme, ili ga pak prevenirao, djeca će teško naučiti sama se nositi s problemima što je ipak jedna od neophodnih i izuzetno važnih vještina.

Povećana anksioznost

Studije su pokazale kako je “helikopter-roditeljstvo” povezano s porastom anksioznosti kod djece.

Osjećaj privilegiranosti

Djeca odgajana na ovaj način često razviju osjećaj kako uvijek sve mora biti i bude po njihovom jer su to omogućavali upravo roditelji, što je daleko od realnosti s kojom će se svakodnevno suočavati.

Kako izbjeći biti “helikopter- roditelj”?

Iako je teško ponekad pustiti dijete da se samo nosi s problemima, neke bitne možemo odabrati i pustiti da budu njihove, što je ultimativno za njihovo dobro.

U redu je da se dijete katkad razočara, ili ne uspije u nečemu, što je posve normalan dio života, te je isto tako u redu pomoći im nositi se s time, no na za njih sigurnoj udaljenosti što će ih u konačnici pretvoriti u samopouzdane i otporne ljude.