Karavida: Ovo je osobna izložba, nekako koncipirana da ide po razdobljima mog života

Izložba staklenih skulptura zadarske akademske umjetnice Zvonimire Karavide otvorena je u rapskoj Galeriji Pik. Riječ je o izložbi nazvanoj “Autoportret”. Valja napomenuti kako se ne radi o autoportretu umjetnice u doslovnom smislu, već o autoportretu njezine nutrine. Kroz pomno odabrane jadranske motive, autorica progovara o potrebi očuvanja prirode, ali i o biografskim elementima, vlastitim sjećanjima te unutarnjim previranjima.

– Dosta je osobna izložba, nekako je koncipirana da ide po razdobljima mog života. Galerija u kojoj su radovi postavljeni ima tri prostorije, jednu iza druge. U prvu smo prostoriju stavili Motar. Motar je moj diplomski rad i on se odnosi na moje djetinjstvo jer je bio prisutan dok sam odrastala uz more, pored didove vikendice gdje sam bila nekako najopuštenija i najsretnija. Motar se tako odnosi na razdoblje djetinjstva i bezbrižnosti. Drugi rad su Staklene periske. To je moj prvi rad koji je nastao nakon fakulteta. Rad je na neki način o meni jer sam se poistovijetila s osjetljivosti te vrste. S druge strane, koliko god je periska osjetljiva, toliko je i otporna. Uvijek se nanovo obnovi. Tu je ta dualnost osjetljivosti i čvrstoće u jednome. U trećoj prostoriji su postavljeni stakleni galebovi. Ideja iza tih galebova je zapravo stih “povrh svega nimat straja”. Galeb predstavlja i tu moju borbu sa strahom u stvaralaštvu i u životu generalno. To je moja borba da ga se oslobodim, da mogu stvarati slobodno i graditi život usprkos tom strahu. Dakle, izložba nije fizički autoportret, ali je i dalje autoportret, otkrila je Karavida te podijelila dojmove sa svečanog otvorenja izložbe.

Odrađene izložbe

– Obično na otvaranja izložbi dođu obitelj i prijatelji, a ja ne pokznajem baš nikoga na Rabu pa me je bilo malo strah da se neće nitko pojaviti, ali na kraju je bilo posjetitelja. Neki su znali za moje radove otprije tako da sam imala priliku i popričati s ljudima. Bilo je jako ugodno. Baš sam sretna kako je sve prošlo. Kustosica Sonja Švec Španjol je imala divan govor koji je napisan s puno razumijevanja za ono što sam ja htjela prenijeti, govori umjetnica.

Do sada je Karavida već izlagala vlastite radove u Muzeju antičkog stakla u Zadru, u Murteru, u Muzeju Apoksiomena u Lošinju, a grupnu izložbu imala je i u Rijeci. Iako je tematski njen rad usko vezan uz priobalje, ova se umjetnica nada da će jednog dana svoje stvaralaštvo predstaviti i u unutrašnjosti.

Staklo je materijal preko kojeg se ova diplomirana kiparica najradije izražava. Zasigurno su najglasovitije njene Staklene periske koje su odabrane kao godišnje nagrade Ministarstva mora, prometa i infrastrukture. Cjelokupno stvaralaštvo Zvonimire Karavide odlikuje se suptilnošću, jednostavnošću te igrom svjetlosti koja prolazi kroz njene decentne, profinjene i gotovo nevidljive skulpture.

– Mogu reći da sam bila inspirirana raditi u staklu zbog Muzeja antičkog stakla jer sam se tu upoznala s materijalom. Vidjela sam da nije toliko nedostižno raditi u tom materijalu kako se možda ljudima čini. Svoj diplomski rad sam napravila u Muzeju i otkako sam izradila svoj prvi rad u staklu jednostavno sam se zaljubila u materijal i odlučila dalje stvarati upravo s njima. Materijal je jako poetičan. Jako je zanimljiv jer je to prva ljudska umjetna tvorevina, a nije umjetan materijal jer su iz prirode uzeti materijali. Staklo je kompleksan materijal: s jedne strane je jako osjetljiv, s druge strane je čvrst, otporan, dugotrajan. Ima i ekološku notu jer se može u nedogled reciklirati. Zanimljivo mi je bilo u likovnom smislu to što može stvarati skoro nevidljive skulpture. Ja inače nisam pretjerano zainteresirana za boje, ne koristim baš boje. Neka moja estetika je minimalistička tako da staklo jako dobro prati tu moju estetiku, podijelila je autorica pa otkrila kako izgleda njen proces stvaranja.

Reciklirani materijali

– Tehnika kojom se ja koristim je tehnika staklene fuzije. Dakle, ja ne pušem staklo i ne radim onako kako se to može vidjeti u Muzeju antičkog stakla. Od prozorskog stakla izrezujem motive. Imam peć za staklenu fuziju koja je slična peći za keramiku. Unutar te peći mogu staviti nekakve kalupe koji se izrade od siporeksa ili keramike ili nekih drugih materijala koji mogu podnijeti visoke temperature. Stakla koja sam izrezala nožem za rezanje stakla postavim na te kalupe. Pod visokom temperaturom to ravno staklo se slegne pa tako dobijem krivulju kod Galeba ili teksturu na Periski i slično. Pod visokom temperaturom se ta ploča ulegne, rastopi. Temperature u pećima su visoke, oko 820 stupnjeva Celzija i staklo mora stajati u peći dva dana da se ohladi do sobne temperature kako bih bila sigurna da se staklo neće “šokirati” i rasprsnuti, ispričala je ova mlada kiparica koja kao sirovinu koristi isključivo reciklirane materijale. Staklo pronalazi na otpadnim hrpama staklarskih radnji, a kamena postolja odabire u kamenoklesarskim radionicama.

Izložbu Autoportret bit će moguće posjetiti u Rabu do 19. srpnja gdje će svi zainteresirani moći uživati u nježnom “dijalogu” svjetlosti i stakla te istražiti unutarnji svijet umjetnice kroz majstorski realizirane skulpture motiva iz mediteranske stvarnosti.