Uzbudljiv izlet na drugi najduži planinski lanac u Hrvatskoj

U organizaciji Planinarskog društva Paklenica u nedjelju je organiziran uzbudljiv izlet na Ličku Plješivicu. Za one manje upućene, riječ je o planinskom lancu koji se proteže od Prijeboja na sjeveru do prijevoja Kuk na jugu u dužini od četrdeset kilometara, dok s prirodnim nastavcima doseže preko sto kilometara, što ga čini drugim najdužim u Hrvatskoj, odmah iza Velebita? Upravo tako, a prema riječima Željka Poljaka, autora djela »​Hrvatske planine«, riječ je o planini koja je kroz povijest slovila za najnepristupačniju u zemlji.

Nekoć se zvala Gvozd i Vražji vrt, dok je današnji naziv poznat od 16. stoljeća, a potječe od starohrvatske riječi »plješiv« što znači gol, aludirajući na gole vapnenačke vrhove ovog planinskog masiva koji predstavlja prirodnu granicu između Hrvatske i Bosne i Hercgovine.

Ljubav prema planini

Glavni planinarski vodič koji je predvodio ovaj pohod bio je Ninoslav Miholčić, među planinarima poznatiji kao Nino, dok su uz njega bili planinarski vodič Marko Radočaj te Nataša Petrušić, vodič pripravnik. Entuzijastični Miholčić radi kao srednjoškolski profesor u Tehničkoj školi Zadar, a kako nam ističe u razgovoru, planinarenjem se bavi već pedeset godina. Ljubav je to koju su mu usadili roditelji, prvenstveno otac.

Tijekom godina je obišao sve hrvatske planine, ali i dobar dio Alpi, stekavši tako ogromno iskustvo. S obzirom na to, nekako je posve prirodno uslijedilo da postane planinarski vodič i da prenosi svoje znanje i iskustvo na druge ljubitelje kretanja, prirode i društva. Povodom toga, bilo je nezaobilazno da na samom početku istakne ulogu koju on i njegove kolege iz Stanice planinarskih vodiča Zadar imaju u svemu tome.

– Mi, planinarski vodiči smo veliki ljubitelji i entuzijasti planinarenja i svoju strast prema planinama najbolje prenosimo organiziranjem planinarskih škola i izleta. Nedavno smo proslavili 150 godina planinarstva u Hrvatskoj i 125 godina Planinarskog društva Paklenica, a iduće godine obilježavamo 50 godina od osnutka Stanice vodiča u Zadru. Teško je pobrojati sve izlete koje organiziramo, ove godine smo možda organizirali desetak od početka godine. Obično planiramo između dvadeset i trideset izleta godišnje, kazao je vodič Miholčić, dodajući kako su svi izleti otvoreni za javnost.

Pored velike ljubavi prema planinama, Miholčić je i strastveni biciklist, pa je podijelio koja mu je najduža ruta koju je prešao.

– Veliki sam ljubitelj biciklizma budući da je to kondicijski sport koji sjajno dolazi u kombinaciji s planinarenjem. Najduža ruta koju sam prešao je 230 kilometara, a ona je obuhvatila četiri mosta – Virski, Maslenički, Paški i Šibenski. Godišnje prijeđem petnaestak tisuća kilometara, što je otprilike koliko većina ljudi prijeđe autom, priča nam Miholčić, koji preferira cestovnu višednevnu vožnju s opremom za kampiranje. Za »divlji biciklizam«, kako tvrdi, nema vremena jer radi kao profesor, a preko ljeta, kada je slobodan, prevruće je za takve vožnje.

Govoreći o izletu na Ličku Plješivicu istaknuo je kako ga veseli što je sudjelovao dobar dio polaznika ovogodišnje planinarske škole koju su uspješno završili, ali i nastavili s planinarenjem i međusobnim druženjem.

Sposobni planinari

– U samo dva mjeseca školovanja postali su sposobni planinari, kao i uigrana ekipa koja već samostalno ide na izlete. To me zaista veseli. Dakle, svi su već imali neko iskustvo, bilo kroz planinarske škole ili neformalno planinarenje budući da je ovaj izlet bio najavljen kao zahtjevniji te nije bio namijenjen potpunim početnicima. Uspon je trajao oko tri i pol sata te je bio malo zahtjevniji jer ima dosta visinske razlike. No, budući da je ekipa bila zaista uhodana nije bilo nikakvih problema i svi smo bili jako zadovoljni, istaknuo je.

Lička Plješivica se nalazi iznad Korenice, na samoj granici između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Njezin vrh Gola Plješivica, na koji se uputila ova družina, nalazi se na 1.647 metara nadmorske visine te predstavlja drugi najveći vrh u Lici, samo deset metara niži od najvišeg vrha Ozebline.

– Na vrhu smo imali sreće s vremenom što nam je omogućilo lijep vidik na obje strane, onu hrvatsku, i onu bosansku. Zadržali smo se neko vrijeme na vrhu i penjali smo se na jednu vapnenačku stijenu, tik ispod vrha, koja se zove Lička kapa, ispričao je i dodao kako je uspon, prije samog vrha, bio ugodan jer su se veći dio kretali kroz šumu.

Specifičnost Golog vrha leži u tome što je najatraktivniji i do njega postoji relativno dobar pristup, dok ostali vrhovi imaju uglavnom slabe ili nikakve pristupe. Ogoljen je i okružen stijenama, a zanimljivo je to što se na njemu nalaze ostaci vojne baze iz doba JNA, koja je za vrijeme Domovinskog rata opustošena. Sada su tamo samo ruševine i građevine s puno hodnika ove radarske stanice koja se nalazila u sklopu Željave. Nažalost, sve je zapušteno i devastirano. Što je još gore, nalazi se na granici s Bosnom i Hercegovinom, koja nije u Europskoj uniji, tako da je to ničija zemlja i izgleda da se ništa ne može napraviti, objašnjava nam Miholčić, kazavši kako su se na vrhu zadržali neko vrijeme kako bi uživali u vidiku.

– Ujutro, kada smo krenuli, bilo je nešto malo oblaka, nije bilo prevruće, ali je zato bilo sparno i dosta smo se znojili. Kada smo stigli na vrh puhalo je, oblaci su se raščistili, pa se pružao dobar vidik na nekoliko strana. S bosanske strane, prema istoku, uživali smo u pogledu na Bihać i mogli smo vidjeti pistu napuštene zrakoplovne baze Željave. Da smo poželjeli do njega trebali bismo prijeći granicu i voziti minimalno jedan sat do tamo.

Osim toga, vidjeli smo bosanska brda sve do planine Klekovače koja doseže skoro 2.000 metara nadmorske visine. S druge strane, pak, na hrvatskoj strani smo vidjeli lička brda, ali smo imali i prekrasan pogled na velebitski masiv koji se pruža prema jugu, opisao je Miholčić te kazao kako se sa sjeverne strane nazirao tek manji dio Kapele, budući da je s te strane bila prisutna sumaglica.

Susret s medvjedima

Svoju planinarsku avanturu započeli su na koreničkoj livadi iz sela Mihaljevac, gdje počinje planinarska staza, a nakon koje su nakon nekoliko minuta zašli u šumovite predjele koji su ih pratili većinu puta, dok je tek manji dio bio ogoljen prije samog uspona, i naravno na samom vrhu. Budući da je lokalno Planinarsko društvo Mrsinj označilo planinarske puteve, bilo im je posve lako pratiti smjer. No, kako navodi glavni vodič, na oko 1.500 metara nadmorske visine nalazi se i cesta, koja je u poprilično lošem stanju.

– Kuriozitet je da smo na vrhu čak vidjeli turiste koji su došli s terencima, a još dvoje su došli s kvadovima na vrh, kazao je Miholčić kroz smijeh, dok je pomoćni vodič Marko Radočaj podijelio kako im je jedna skupina planinara, koju su sreli, rekla kako su vidjeli u daljini tri medvjeda.

S druge strane, kako ističu, oni su izbjegli susrete s divljim životinjama s obzirom na to da su bili poprilično brojna, ali i glasna skupina. Miholčić, glavni vodič, dodao je kako su neki krenuli prije njih, a neki su naišli poslije. Uglavnom, kako priča, bilo je dosta ljudi jer je to popularan vrh i ujedno jedan od rijetkih koji je pogodan za planinarenje tijekom ljetnih mjeseci budući da se veći dio uspona prolazi kroz šumu.

Umorni, ali ispunjeni, preostalo slobodno vrijeme nakon spusta, prije povratak u Zadar, odlučili su iskoristiti za zasluženu okrjepu u Korenici.

– Načuli smo da se u centru Korenice otvorio novi restoran, pa smo odlučili otići na večeru. Jako smo se iznenadili s hranom i ljubaznošću osoblja i njihove usluge. Iako su cijene bile nešto skuplje nego što smo navikli za Liku, atmosfera je stvarno bila ugodna pa smo se dugo zadržali, čak smo spojili stolove i još dva sata tamo sjedili nakon jela i družili se, ispričao je Miholčić, dodajući kako ih se Korenica dojmila iz više razloga, što zelenilom, što hranom, a ponajviše grandioznom Ličkom Plješivicom koja dominira krajolikom svojom snagom i ljepotom.