Silvio Mumelaš i Lara Nekić o uspjehu u Cannesu: Pobjeda je stigla kao "grom iz vedra neba"

Hrvatski kratkometražni igrani film “Čovjek koji nije mogao šutjeti”, redatelja i scenarista Nebojše Slijepčevića, osvojio je Zlatnu palmu na 77. Filmskom festivalu u Cannesu, u sklopu službenog natjecateljskog programa kratkih filmova. To je prva Zlatna palma za hrvatski film od osamostaljenja, a nagradu je uživo na svečanoj dodjeli u Cannesu preuzeo redatelj i scenarist Nebojša Slijepčević. Kao glumci na filmu koji je snimljen po istinitom događaju, uz Gorana Bogdana, Alexis Manenti, Dragana Mićanovića, Prisku Ugrina, Dušana Gojića, Nebojšu Popa Tasića, Miju Pavelka, Martina Kuhara, Jakova Zovka i Roberta Ugrinu, pojavljuje se i dvoje mladih Zadrana, Silvio Mumelaš i Lara Nekić, koji su nam prepričali svoje impresije nakon ove važne nagrade, ali i prisjetili se crtica sa samog snimanja filma.

Foto: Reuters

Priznanje struke

Radnja filma “Čovjek koji nije mogao šutjeti” zbiva se 27. veljače 1993. godine, na maloj stanici u Štrpcima u Bosni i Hercegovini. Putnički vlak na liniji Beograd – Bar zaustavljaju paravojne snage u akciji etničkog čišćenja. Dok odvode nevine civile, samo jedan od pet stotina putnika usuđuje im se suprotstaviti. To je istinita priča o čovjeku koji nije mogao šutjeti. Scenarij za film, osnovan na istinitom događaju, napisao je redatelj Nebojša Slijepčević, a priča priču Kaštelanina Tome Buzova, umirovljenog oficira Jugoslavenske narodne armije, koji se 1993. godine usprotivio otmici u Štrpcima, ratnom zločinu počinjenom 27. veljače te godine, kada su pripadnici srpskih paravojnih postrojbi pod zapovjedništvom Milana Lukića oteli grupu muslimana iz vlaka, a zatim ih likvidirali. Pobunjenim Srbima nije se svidio potez Tome Buzova. Odveden je s još 18 civila, koji su svi pogubljeni nedugo nakon što su izvedeni iz vlaka. Oni koji su šutjeli u vlaku su ostali pošteđeni te su kasnije prepričali što se zaista dogodilo.

Mumelaš, inače član ansambla kazališta “Trešnja” od 2018. godine već se ostvario kao zapaženi glumac na kazališnim daskama, a za svoje sudjelovanje u filmu “Čovjek koji nije mogao šutjeti” kazao nam je kako će za njega ostati iskustvo koje neće zaboraviti, ne samo zbog Zlatne palme, već i teške teme koju film obrađuje.

– Pobjeda je došla zaista neočekivano u jakoj konkurenciji filmova. Ja sam osobno “vlak” za ovaj film uhvatio u zadnjem trenu i došao u trenutku kada su tema i scenarij filma bili već razvijeni. Na njemu se konkretno radilo dulje vrijeme i to upravo zbog specifičnosti njegove teme, koja je temeljena na istinitim događajima i koja još uvijek ima žive svjedoke. Zato i jesmo tako ponosni da nam je priznanje od struke stiglo zbog truda u predstavljanju ove priče, a ne iz puke želje za natjecanjem. To je prava umjetnost, kazao je Mumelaš, dodavši kako se nada da će komplimenti ocjenjivačkog suda u Cannesu pridonijeti vidljivosti ovog filma na domaćom i međunarodnoj sceni.

Mumelaš se upravo vratio iz Cannesa, koji ga je, kako nam je ispričao – oduševio. Mali je to gradić, dodaje, koji se za vrijeme trajanja festivala preobražava u “it” destinaciju ne samo na poznate glumce, već za sve slavne koji žele biti primijećeni.

Zadarski talenti

– Osobno u karijeri nisam imao prilike posjetiti mnogo ovakvih festivala, tako da sam još uvijek pod dojmom. To je svakako prelijepo iskustvo, naročito gledati vlastiti film s tisuću gledatelja u dvorani. S druge strane, također sam imao prilike vidjeti brojne filmove iz različitih zemalja, koje inače ne bih, kao prosječan gledatelj, imao prilike vidjeti u domaćim kinima, poručio je Mumelaš, istaknuvši kako je iskustvo rada na ovom filmu bilo prožeto učenjem, ali i individualnim radom s redateljem Nebojšom Slijepčevićem i producentima.

– Samo se snimanje filma temeljilo na individualnom radu jer je Nebojša osobno jako educiran o događaju koji film prikazuje. Također je uvijek spreman slušati glumce, zbog čega se mi na setu ne osjećamo kao rekviziti u pričanju priče, već ravnopravni suradnici. To su projekti kakve želim i volim snimati. Sam je film, ali i scenarij uzbudljiv i napet. Uvjerljiv je od početka do kraja i iz prvog se čitanja scenarija može uočiti os filma i kako bi on mogao izgledati, što je prava rijetkost, rezimirao je Mumelaš, dodavši kako temi savršeno odgovara forma kratkog filma.

Silvio Mumelaš/Foto: SAŠA ZINAJA/PIXSELL

– U filmskoj se umjetnosti uvijek raspravlja o formi nasuprot sadržaju. Upravo zato smatram da dugometražni film ne bi poslužio na čast samoj priči. Sve je rečeno bez viška riječi, zaključio je Mumelaš, koji nam je kazao kako će se ovog ljeta, nakon zahtjevnih 10 mjeseci rada, napokon malo odmoriti.

Odmora ovog ljeta pak nema za još jednu Zadranku sa seta Zlatnom palmom ovjenčanog “Čovjek koji nije mogao šutjeti” – Laru Nekić, koja će ljeto započeti u Zagrebu, a završiti u Dubrovniku. Ovog se ljeta, s kolegama sa zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti vraća zaigrati u predstavi “San ivanjske noći”, radu studenata druge godine BA u klasi Renea Medvešeka.

– Pošto nas je lockdown spriječio da ova predstava ispuni svoje poslanje na kazališnim pozornicama, nas se šestoro glumaca ponovno sastalo i ponovno počelo raditi na komadu, u koji su se produkcijski, osim ADU uključili i Gradsko kazalište Požega te Teatar Exit. Sprema se tako zagrebačka premijera ove predstave u njenom novom ruhu, a požeška je već odrađena, kazala nam je Nekić, dodavši kako će s predstavom ovog ljeta gostovati na brojnim pozornicama. Već tri godine kaže nam, ljeta provodi u Zagrebu, radeći, tako da ju jako veseli igrati na pozornicama u Dalmaciji. Pridružila se tako timu Krešimira Dolenčića u produkciji predstave “Ekvinocijo” za ovogodišnje “75. Dubrovačke ljetne igre”.

Žive emocije

Što se tiče sudjelovanja na filmu koji je u Cannesu nagrađen kao najbolji kratki film, Nekić nam je kazala kako je cijeloj ekipi koja je na filmu radila pobjeda stigla kao “grom iz vedra neba”.

– Glumci se, kada uđu u neki projekt, ne zamaraju previše potencijalnim nagradama koje mogu osvojiti za svoj rad, tako da nam je ovo stiglo kao pravo iznenađenje. Mi nikada ne lovimo trofeje i oni se, barem nama u Hrvatskoj, još uvijek počesto čine kao daleki i nedostižni svijet namijenjen holivudskim glumcima. Jako mi je tako drago zbog Nebojše i činjenice da su njegovo ogromno zalaganje i trud na ovom filmu prepoznati, kazala nam je Nekić, istaknuvši kako se s njim na setu jako dobro slagala, jer Slijepčević je, kaže, iznimno angažirani redatelj koji se ne boji učiti od svojih glumaca.

Lara Nekić/Osobna arhiva

– Njegov angažman u svakom segmentu nastajanja filma skoro je paradoksalan činjenici da se radi o kratkom filmu. Imali smo probe prije snimanja i slao nam je istraživanja i svjedočanstva koja se tiču teme, tako da smo imali vremena proučiti samo vrijeme i okolnosti u kojima je radnja smještena, ali i stvoriti vlastite stavove o tome kroz što su naši likovi prolazili, rezimirala je Nekić.

Slijepčević je, ističe, otvoren za ideje i dijalog, nije isključiv i glumcima daje prostora da istraže vlastite likove i njihova promišljanja.

Nesvakidašnji casting

– Tip je redatelja koji ima svoju viziju filma, ali joj ne robuje. Dopušta si da uči od nas i dami učimo od njega, dodala je Nekić, ispričavši nam kako je uopće došla do uloge u ovom filmu.

– Nebojša me je zapravo tražio da mu pošaljem casting snimku nakon što je pročitao intervju koji sam dala jednom našem tjedniku. Bio je to slučaj u kojem sam kroz konkretna pitanja mogla predstaviti ne samo svoj glumački rad, već i stavove i razmišljanja o umjetnosti i životu općenito. Šokirala me zato njegova odluka da me potraži samo na temelju onoga što je pročitao o mojim stavovima. Prvo mi je to iskustvo ovog tipa u karijeri, prisjetila se Nekić, pojasnivši kako se na prvu vidi kako Slijepčevića zanimaju srž i dubina teme koju obrađuje.

– Atmosfera na setu je, unatoč teškoj temi i ograničenjima pod kojima smo radili, bila jako pozitivna i ohrabrujuća. Sam spoj kostima koje smo nosili mi i svi statisti i činjenice da je scenografija realistična odvede vas u neki paralelni svijet u kojem smo na sebe gledali kao na ljude koji su tog 27. veljače proživjeli kalvariju, rezimirala je Nekić, zaključivši kako je spoj takvih osjetilnih iskustava rezultirao napetom i sablasnom atmosferom, koja je bila očita na samom filmu.