"Nesvrstavanjem između agresora i žrtve pogazili sjećanje na žrtve Domovinskog rata"

Nažalost, prvo je predsjednik Republike uskratio svoju suglasnost sudjelovanju Hrvatske u misiji Europske unije za vojnu pomoć za potporu Ukrajini, premda su jučer na Europskom vijeću svi europski lideri, jednoglasno ponovili svoju privrženost daljnjoj političkoj i vojnom potpori Ukrajini, uključujući kroz ovu misiju kojoj je svrha pomoći u obuci ukrajinskih vojnika na teritoriju Europske unije, a nikakvo uvlačiti Hrvatsku ili Europu u rat u Ukrajini.

U takvim nevjerojatnim i za Hrvatsku sramotnim okolnostima, gdje smo pali na ispitu solidarnosti i političke pismenosti, popravni je bio mogući jedino kroz Sabor, i to dvotrećinskom većinom, kako bismo dali svoj doprinos u potpori Ukrajini i sačuvao obraz Hrvatske.

No iako je 97 zastupnika parlamentarne većine, kao i mnogih drugih raznoraznog političkog svjetonazora, podržalo taj prijedlog, nedostajalo je 4 glasa. Tim nečasnim odabirom manjine kojim su se sami pribili na stup srama, nažalost pali smo na ispitu i u Saboru. Time su danas pogažena sva demokratska i ustavna načela na kojima počiva suvremena Hrvatska, i to od onih koji bi trebali biti njihovi čuvari.

Nasuprot tome, Hrvatska se vlada, kao i vlade svih europskih zemalja, od prvog dana ruske agresije na Ukrajinu, bez oklijevanja svrstala uz ukrajinski narod i njegova neotuđiva prava na zaštitu svog suvereniteta i svoje slobode. I to čini i nastavlja činiti vrlo konkretno, politički, financijski, humanitarno, tehničkom, pa i vojnom opremom.

To činimo i kao članica Europske unije, koja se zasniva na demokratskim vrijednostima kojima smo privrženi, ali i kao članica NATO-a, najmoćnijeg vojnog saveza u povijesti, što od nas zahtijeva da budemo na visini političke odgovornosti koje sa sobom nosi to članstvo.

Prvo, to je pitanje humanosti i morala jer je u pitanju zaštita života nedužnih ljudi i djece, ljudskih i nacionalnih prava, te demokratskih i europskih vrijednosti. Na njih se odsad teško više mogu pozivati oni koji su svojim glasom, šutnjom ili odsustvom svrstali uz Putina i time izvršili moralni sunovrat i politički harakiri.

Drugo, Hrvatska, koja je jedina članica Europske unije koja je u zadnjih trideset godina i sama bila žrtvom vojne agresije, sigurno najbolje razumije patnje ukrajinskog naroda. Štoviše, ne samo da nas je Ukrajina među prvim priznala, već 11. prosinca 1991., već je bila i jedna od zemalja od koje smo za vrijeme Domovinskog rata dobili velike količine obrambenog oružja, i to unatoč embargu.

Stoga je Hrvatska imala dodatnu moralnu obvezu da i danas stane jasno uz Ukrajinu, više nego ijedna druga europska zemlja. Umjesto toga, manjina zastupnika se hrabro izmotavala iza neuvjerljivih i neosnovanih proceduralnih izlika da bi na kraju pala na povijesnom ispitu političke zrelosti.

Svi još dobro pamtimo koliko je Hrvatska 1990-ih vapila za vojnom pomoći međunarodne zajednice. Smatrali smo tada da svijet treba vojno intervenirati da nas zaštiti i nismo zaboravili tjeskobu koja nas je obuzimala pred padom Vukovara ni gorak osjećaj da smo prepušteni sebi, na milost i nemilost bezdušnom agresoru.

No danas je nažalost Ukrajincima odaslana poruku ravnodušnosti prema njihovim patnjama, koju smo i sami iskusili za vrijeme Domovinskog rata. Stoga će današnje glasovanje u Hrvatskom saboru ostati kao neizbrisiva ljaga na savjesti svih onih koji su se glasom protiv, neizjašnjavanjem ili nepojavljivanjem nepovratno moralno diskreditirali.

Nevjerojatno je da danas više od trećine Hrvatskog sabora glasuje protiv potpore Ukrajini, ne shvaćajući da su svojim nesvrstavanjem između agresora i žrtve pogazili sjećanje na sve žrtve Domovinskog rata i dali pravo svima onima koji nam nisu pomogli kad smo bili napadnuti.

Izgubili su moralno pravo da ubuduće odaju priznanje svim stranim dobrovoljcima koji su iz humanih pobuda došli braniti Hrvatsku, poput Jean-Michela Nicoliera, koji je dao svoj život za obranu Vukovara. Opravdali su sve one koji se 1990-ih nisu htjeli svrstati između “zaraćenih strana”, umjesto da jasno stanu uz Hrvatsku i nedvosmisleno osude velikosrpsku agresiju.

Treće, potpora Ukrajini je i prvorazredno političko pitanje, jer se radi o očuvanju mira i svjetskog poretka utemeljenom na međunarodnom pravu, na očuvanju mira i mirnom rješavanju sporova, na nepovredivosti granica, na zaštiti suverenog prava država i njihovog teritorijalnog integriteta te na jasnoj osudi rata i svakog osvajačkog pohoda.

Kao članica Europske unije i NATO-a, nismo ni neutralni ni nesvrstani. Naprotiv, naša je dužnost da aktivno štitimo te vrijednosti. U ovom konkretnom slučaju to znači pružiti stručnu vojnu potporu Ukrajini kako bi sutra, ojačana europskom potporom, mogla bolje braniti svoj narod, svoj teritorij, svoje granice, svoje suvereno pravo da slobodno odlučuje o svojoj sudbini.

Oni koji to ne shvaćaju ne razumiju što su europske vrijednosti, već se svrstavaju uz nama dobro znanu, jedinu europsku zemlju koja ne zna bi li u Europu ili ostala vjerna Kremlju. Nema pravnog argumenta ni proceduralnih vratolomija kojim se može obrazložiti takvo opredjeljenje. To je jedina nepobitna činjenica koja će se pamtiti.

Četvrto, pomoć Ukrajini je i prvorazredno pitanje obrane nacionalnih interesa i pitanje nacionalne sigurnosti jer je ruska agresija izravna i najveća prijetnja europskoj sigurnosti. Samo politički slijepci to ne vide. Kao članici NATO-a i Europske unije, naša je strateška i politička dužnost da pomognemo Ukrajini, čime štitimo i europsku i vlastitu sigurnost.

Umjesto toga, naslušali smo se loših pamfleta i dijalektičkih akrobacija poltronskih desnih populista u bratskom zagrljaju s dijelom diletantske ljevice i smušenog centra, kojima se nesvrstavanje između žrtve i agresora nastojalo opravdati proceduralnim cjepidlačenjem i tobožnjom brigom za sigurnost Hrvatske. Nekada smo imali guske u magli, sada imamo geopolitičke nojeve.

Mučno je bilo slušati njihove bojažljive poruke, pune strahopoštovanja prema Rusiji, sve očajnijem tigru od papira. Njen BDP iznosi, naime, tek 4% od zemalja NATO-a, na razini zemalja Beneluksa. A njena teritorijalna veličina ne može nadomjestiti njenu skromnu i sankcijama oslabljenu ekonomsku snagu o kojoj u prvom redu ovisi stvarna vojna moć i sposobnost vođenja dugotrajnog rata.

Dobro znamo kako ide s diktatorima: svako odstupanje prema njima hrabri ih i potiče na nova osvajanja. Zato se sigurnost Europe danas brani u Hersonu i Bahmutu. I zato je vojna pomoć Ukrajini, pa i kroz obuku, itekako pitanje obrane hrvatskih nacionalnih interesa.

Ne mogu se danas ne prisjetiti odgovora Winstona Churchilla britanskom premijeru Nevilleu Chamberlainu neposredno nakon Münchenskog sporazuma 1938. kada su zapadne sile ustuknule pred Hitlerom i žrtvovale Češku: “Vlada je imala izbor između rata i obeščašćenja; izabrala je obeščašćenje i imat će rat.” Danas je trećina hrvatskih saborskih zastupnika odabrala svrstati se uz one koje je povijest osudila.

Unatoč sljepilu koju su na svoju sramotu pokazali, što god tvrdili, danas nije bio izbor između podrške ili protivljenja parlamentarnoj većini, nego o tome je li Hrvatska uz Ukrajinu ili nije. Je li jasno uz žrtvu ili prije u mrtvom strahu od Putina. Je li uz međunarodno pravo ili uz pravo jačega.

Je li za zaštitu europske sigurnosti na Dnjepru ili radije na Karpatima. U konačnici, je li spremna svojim biračima suprotstaviti moralni imperativ i geopolitičku nužnost ili populistički kleknuti pred pogrešnim i opasnim uvjerenjima dijela biračkog tijela. Nesvrstavanje uza žrtvu, svrstavanje je uz Putina, htjeli to ili ne.

Nažalost, trećina saborskih zastupnika iz uskogrudnih unutarnjopolitičkih razloga izvršila je moralni sunovrat i politički harakiri. Pokazala je bešćutnost prema Ukrajincima, nerazumijevanje za hrvatske nacionalne interese i europsku sigurnost, i naštetila međunarodnom kredibilitetu Hrvatske.