Sara Kolak nada se kraju rezultatske krize: "Ako neću razmišljati o daljini od »60 plus«, koja je poanta svega ovoga"

RIJEKA Sara Kolak, atletičarka Kvarnera i olimpijska pobjednica u bacanju koplja iz Rio de Janeira 2016. godine, prije devet je dana na Zimskom bacačkom prvenstvu Hrvatske u Splitu otvorila novu natjecateljsku sezonu u kojoj ima dva cilja, Europsko prvenstvo u Rimu, što je na rasporedu od 7. do 12. lipnja, te Olimpijske igre u Parizu, što će se održati od 26. srpnja do 11. kolovoza. Njezin pobjednički hitac iz Splita od 55,81 metra kraći je 4,19 metara od norme za talijansku prijestolnicu, odnosno 8,19 metara od norme za Pariz.

– Nisam zadovoljna kako sam otvorila sezonu, dosta sam ljuta na sebe. Ne zbog prvog hica, koji mi je ujedno i donio prvo mjesto, već zbog toga što sam opet silila i tehnički se dovela u poziciju da sam se morala izvlačiti. Jednostavno se nisam mogla opustiti. I zbog toga sam ljuta. Naravno da osjećaš tremu jer ne znaš gdje si, to je prvo natjecanje sezone, znaš da dobro radiš. Tako da me prvi hitac malo i iznenadio, pokazao mi je da sam stvarno dobra, a onda je sve krenulo nizbrdo. Ovo definitivno nije moj maksimum, imam još jako puno rezerve, ali je definitivno i potvrda da je zima bila dobra i da sam spremna, fizički se stvarno odlično osjećam, a vidjela sam i što još treba izbrusiti – započela je Sara Kolak, koja posljednje četiri godine proživljava pravu krizu rezultata. Od 2020. godine do danas 28-godišnja Ludbrežanka, koja je svoj najbolji rezultat u karijeri bacila na mitingu Dijamantne lige u Laussanei 2017. godine (68,43), tek je devet natjecanja završila hicem preko čarobne granice od 60 metara, koju je prvi put u karijeri prebacila 27. veljače 2016. godine u Ptuju (60,24). Najbolji hitac u posljednje četiri godine bacila je 29. kolovoza 2020. godine kada je u Offenburgu osvojila prvo mjesto sa 62,68 metara.

Odgovornost

– Rim i Pariz definitivno su moji ciljevi u ovoj sezoni. Što se tiče Rima, po renkingu sam »unutra«, za Pariz ću dati sve od sebe da osiguram svoje mjesto. Jer ako neću razmišljati o daljini od »60 plus«, koja je onda poanta svega ovoga. Uvijek mi je cilj dati sve od sebe i boriti se, nažalost, u Splitu nisam uspjela, ali osjećam da mogu, to mi je dovoljna potvrda da vjerujem u sebe i nastavim raditi i truditi se. Po pitanju nekih stvari puno sam mirnija i radujem se ljetnoj sezoni. Posljednje četiri godine bile su zanimljive, bilo je dosta padova. Jedna sezona je bila dobra, druga slabija. Raspad sistema. Pa sada s 28 godina učim neke stvari koje nikad nisam imala priliku naučiti dok sam bila mlada sportašica. U sportu te odgoje da slušaš trenera, šutiš, radiš i ne preispituješ ničije odluke. Tada se zna dogoditi da sportaš naglas ne kaže što mu odgovara i kako najbolje funkcionira. Ja sam na prijelazu iz mlađeseniorske u seniorsku konkurenciju odmah osvojila europsku, a onda i olimpijsku medalju, moja karijera išla je uzlaznom putanjom. Ako sam htjela koplje baciti još dalje, samo bih se zaletjela, dodala još više snage i bacila to što sam htjela. Danas to više ne funkcionira i zbog toga sam bila dosta ozlijeđena. Tako da učim i kako ustati poslije poraza, učim se strpljenju. Da, 2022. godine sam bacala preko 60 metara, ali to nije bila konstanta i imala sam kronične bolove. A ako te boli, znači da neke stvari ne funkcioniraju. Došlo je vrijeme da preuzmem odgovornost, odlučila sam da drugi više neće odlučivati što bi bilo najbolje za mene, a ja na to samo klimam glavom. Stojim iza svojih odluka, napravim pogrešku, naučim nešto iz nje, možda ne prvi, ali drugi put sigurno. Pokušavam biti samostalnija, naučila sam puno toga o sebi, dosta stvari sam popravila, što se možda trenutno ne vidi na rezultatu. Zadovoljna sam kako stvari stoje, možda neki put previše sama sebi stavljam pritisak na leđa jer imam veliku želju, volju i motivaciju. Ali, jednostavno obožavam ovaj sport. Neki put bih se trebala opustiti, mirnije pristupiti nekim stvarima.

Jedna od odluka koju je Sara Kolak donijela jest da za trenera angažira svojeg dugogodišnjeg dečka Mišela Žeraka, nekadašnjeg slovenskog skijaškog reprezentativca i trenera s kojim surađuje već drugu sezonu. U njezinom je timu i fizioterapeut Branimir Vajda za kojeg ima samo riječi hvale.

Stepenice

– Jako sam zadovoljna što sam donijela tu odluku i niti u jednom trenutku nisam pomislila da sam možda pogriješila. S guštom treniram, naučila sam puno toga, super funkcioniramo. Pokraj sebe imam nekoga tko mi vjeruje, kome ja vjerujem, tko neprestano uči, surađuje s drugima. Oboje smo sto posto u tome. I, što je najvažnije, to ne smeta našoj vezi. Od samoga početka imamo dobru komunikaciju, a ona je ključ svih odnosa. I još uvijek nismo dosadili jedan drugome. On ima svoje hobije, ja svoje. Normalno da imamo nekih dana koji su loši, a najbitnije je da iz toga izvučemo nešto pozitivno i idemo dalje. U sportu je odmalena, vjerujem mu i to mi je najvažnije – kaže Sara, koju su zbog rezultatske krize mnogi već otpisali.

– Ne čitam više ništa, osim Novog lista, ha, ha. Uvijek postoje ljudi kojima se sviđaš, kao i oni kojima se ne sviđaš ili ih nije briga tko si i što radiš. Prošle godine sam se više opterećivala raznoraznim napisima, sada radije usmjeravam energiju na to da što bolje treniram i vratim se tamo gdje sam bila. Jesam li se ja otpisala? Nisam, često znam voditi razgovore sama sa sobom, znam da mogu, znam da ima još puno stvari koje moram naučiti, znam gdje griješim i kako to popraviti. Jednostavno moram biti uporna. Mislim da koliko toga uložiš, toliko ti se vrati. Volim ovaj sport. Nisam se otpisala, naravno da zbog slabijih rezultata ponekad znam biti nesigurna, ali kada vratim samopouzdanje, mislim ga zadržati – nastavila je Sara Kolak, kojoj bi pariške Igre bile treće u karijeri. Na svojoj premijeri u Riju 2016. godine ispisala je najljepšu priču Olimpijskih igara osvojivši zlatno odličje (66,18), pet godina kasnije u Tokiju zbog triju prijestupa ostala je bez plasmana.

– Sigurno da mi neće biti svejedno ako se ne plasiram u Pariz, ali trenutno ne razmišljam o tome jer je to trošenje energije. Ne opterećujem se sada time, u tom slučaju imam puno briga umjesto da tu energiju iskoristim za trening. Razmišljam li ponekad o Riju? Ne. To je prošlo svršeno vrijeme. Ne mogu živjeti u prošlosti i na staroj slavi. Prije sam bila na vrhu, sada sam dolje, velika je to razlika, a ja želim opet biti visoko. Moram se fokusirati na to kako opet doći tamo i uspješno proći sve te stepenice. To je dosta dalek put. Zato se trudim ostati u sadašnjosti i svu energiju i fokus usmjeriti na male korake koji će me opet dovesti na to mjesto.