U Hrvatskoj živi petnaest vrsta zmija, samo su tri otrovne, ali jedne se posebno trebate čuvati

O zmijama, njihovom načinu života i ponašanju napisani su brojni tekstovi čiji dijelovi nerijetko spadaju u potpune promašaje prouzročene bujnom maštom ili neznanjem autora.

Evo primjera: ožujak je tek započeo, zmije u kontinentalnoj Hrvatskoj uglavnom hiberniraju, a već se prepredaju medijske priče o najezdama tih pomalo tajnovitih stvorenja, sve po principu »rekao mi neki čovjek«. Zmije su ektotermi, životinje čiju tjelesnu temperaturu uvjetuje okolina. Posljedica je da ti organizmi ovise o vanjskim izvorima topline i imaju relativno spor metabolizam. Reguliraju svoju tjelesnu toplinu sunčanjem.

Upravo se zato iz potpunog neznanja tvrdi »danas je vrlo vruće, bit će zmija«. Zmije imaju nepropusnu kožu i ne znoje se pa se redovno sklanjaju sa sunca za toplijih dana. Kada zmije prerastu vlastitu kožu, dolazi do presvlačenja. Najveći broj zmija susretao sam nadomak hladovine ili na čistinama za promjenjivo sunčanih dana. Većina zmija sunča se nadomak skloništa gdje će hitro nestati u slučaju da ih iznenadite.

Od 15 vrsta zmija, koliko ih živi u Hrvatskoj, samo su tri otrovne, iz reda ljutica, odnosno vipera: poskok, ursinijeva ljutica i riđovka. Poskok je najrašireniji i jedini može biti smrtonosan, posebno ako čovjeka ugrize u predjelu glave ili vrata. Treba ponovno naglasiti kako je svih 15 vrsta zmija u Hrvatskoj zaštićeno zakonom.

To ne sprečava brojne krivolovce i švercere da hvataju zmije i prodaju ih nakupcima. Najviše ih pritom završava u privatnim zbirkama diljem Njemačke, Austrije i Švedske. Cijena primjerka odrasle crvenkrpice kreće se od 100 do 150 eura, nešto su jeftinije vrste bjelica, četveroprugi kravosas, smukulja, poskok i crnokrpica. Najpitomije i ljudima bliske bjelouške uglavnom malo tko traži. Vjerojatno zato što ih ima u izobilju u prirodnim staništima diljem Europe.

Ženka poskoka

Kada poskok napada?

Zbog toga što je najopasnija europska zmija, o poskoku postoji bezbroj priča o njegovom ponašanju i djelovanju otrova. Prema udžbenicima, poskok naraste do 90 centimetara, što je netočno jer sam imao sreću uloviti mužjaka duljine 102 centimetra. Odmah nakon ugriza poskoka počinje trnuti mjesto oko ugriza i javlja se bol. Uslijed toga naglo otječu mnoge žlijezde (np. znojna žlijezda pod pazuhom). U većini slučajeva primanje seruma je najbolji način da čovjek bude siguran u sretan ishod susreta s poskokom.

Ova zmija je ime dobila po netočnoj teoriji po kojoj napada na žrtve skačući, pri tome u žrtve zarije svoje do 1,5 centimetara duge zube koji djeluju poput injekcija i ispuštaju vrlo jak otrov. Poskok je prilično troma zmija i pri susretu s čovjekom uvijek nastoji pobjeći. Tom prilikom glasno sikće i povremeno izbacuje naprijed glavu, ali sve u instinktivnoj težnji da se obrani i pronađe zaklon.

Za razliku od neotrovne smukulje koja će vas pri susretu pratiti nekoliko koraka i bijesno nasrtati želeći zadati ugriz. Poskoka ćete najbrže i najlakše otjerati ukoliko uz sebe imate bočicu vode ili se u blizini nalazi kakva lokvica, potok ili rijeka. Upravo zbog promjene temperature nekoliko kapljica vode posutih po zmiji natjerat će je u paničan bijeg i izbjegavanje bilo kakve konfrontacije. Upravo je ektotermija razlog zbog kojega sam ponekad »zagubio« poskoke u svojoj sobi i na njih definitivno zaboravio, da bih ih potom nakon gotovo pola godine našao na nekom skrovitom mjestu u ormaru.

Bili su živi i do šest mjeseci bez hrane i vode, ali sama kost i koža. Zato u prirodnim staništima zmijama ne trebaju više od dva do četiri obroka godišnje da bi preživjele jer su pravi majstori u štednji energije. U slučaju da u svojem mikroarealu ima dovoljno hrane, poskoci neće preskakati obroke, već redovno grabiti sve što mogu. Uvijek se tvrdi kako poskoci najviše vrebaju miševe i voluharice. U slučaju da žive na području s mnoštvom grmlja, čak tri četvrtine njihovih obroka su manje ptice i njihovo potomstvo. Pri tome je poskok pravi majstor za penjanje i kada pronađe samo jedan obrok, na tome mjestu će se zadržati neko vrijeme.

Poskokovi očnjaci

Dvije poluotrovnice

Zmajur (Malpolon insignitus) je sive boje, krutog držanja i pomalo zastrašujućeg izgleda, s »obrvom« iznad oka. To je velika, i do dva metra, prilično agresivna zmija, glasno i dugo sikće. Najbrža je od svih europskih zmija. Dolazi u priobalju sve od Istre do južne Dalmacije te na mnogim otocima. Sličnog areala, ali dosta manja crnokrpica (Telescopus fallax), najčešće je sivkasta s tamnim mrljama. Lovi najčešće u sumrak i noću, izvlači plijen iz zaklona, a često se i prikrada.

Mrze nikotin

Tijekom dugogodišnjeg lova zmija mnoge sam vrste pokušavao pripitomiti. Sa svima, osim s poskocima, to je i uspijevalo. Bjelouške, šare poljarice i bjelice su se nakon kraćeg vremena boravka u terariju dolazile do stakla i umiljavale se. Bjelouške su pri tome obožavale mlijeko i uvijek gurale glave da ih dodirujem. To su činile čak i nervozne smukulje i predivne crvenokrpice, najljepše zmije u Hrvatskoj. Sve vrste zmija, samo su poskoci koji su unatoč dobrim uvjetima boravka uvijek agresivno nasrtali. Mnogi »majstori sa zmijama« u javnom prostoru ili tijekom predavanja i rukovanja sa zmijama koriste jedan, naoko bezlazleni trik: puše dnevno i do dvije kutije cigareta pa zaudaraju na nikotin, supstancu od koje sve zmije bježe ili ugibaju! Ti isti »znalci« su prilikom svojih seansi poskocima obavezno vadili otrovne očnjake.

To se pokazalo uzaludnim jer poskocima ubrzo rastu novi očnjaci i zamjenjuju pohabani, slomljeni ili izvađeni zub. Mnogi su iskušavali eksperiment i u posudu sa zmijom upuhavali dim cigareta. Ne sjećam se da je pritom jedna zmija preživjela! Jedne prigode sam pišući za Novi list objavio pomalo uznemirujuće fotografije deranja koža poskoka. Njihove kože plasirao sam u nekim zagrebačkim buticima. Ubrzo sam dobio snažan »otirač« s Veterinarskog fakulteta u Zagrebu gdje mi je jedna profesorica pisala kako upravo zbog ovakvih poput mene »na Velebitu više skoro niti nema poskoka«!

Blažena u svojem neznanju, vrla profesorica nije znala da sam gotovo sve poskoke u vrijeme dok ih se smjelo loviti, ulovio u Lici. Osim toga, ono što profesorica nije znala, jest logičko ponašanje poskoka (i drugih vrsta zmija) na njihovu brojnost. Poskoci su jedine vrste europskih zmija koje rađaju žive mlade. Obično se taj broj kreće od 14 do 16 mladih. Na mjestima gdje se broj zmija zbog izlova ili nekog drugog razloga znatno smanjivao, ostajalo je i znatno više hrane za preostale jedinke. Zmije su na to reagirale na prirodan način pa su u vrijeme delicijskog obilja rađale po 20 ili 22 mlada!

Bjelica u rukama vatrogasca

Kobne zamjene

Jedne prigode sam u okolici Gospića svjedočio sceni kada se početkom proljeća miniralo u kamenolomu. Gledajući sa strane, eksplozija je u zrak podigla mnoštvo komada kamenja i razbacala unaokolo 30-ak komada poskoka. Poskoci su jedinstveni i po tome što se uoči zimske hibernacije uvijek okupljaju na jednom mjestu pojedinog područja, smotaju se u klupka, dočekaju zimu i na proljeće se opet razilaze.

Ostale vrste zmija se pojedinačno zavlače u svoja skloništa i tako prežive pad temperature. Odmah nakon Drugog svjetskog rata žitelji Ličkog Lešća pored Otočca sjekli su drva na lokalitetu Duman. Drva je bilo u izobilju i lako su se izvačila konjima. Jedne prilike je mještanin udario sjekirom u bukvu kada mu je na vrat s drveta pala poveća zmija bjelica. Bio je to šok koji drvosječa nije preživio. Razlog je svakako bio vrlo jak zmijski stisak, zapravo način na koji ova zmijska vrsta ubija svoj plijen. Poput malih udava. Ostale neotrovne zmije plijen uglavnom gutaju žive, gutajući ga uvijek od glave.

Prilikom terenskih intervencija na poziv Centra 112 ili Javne vatrogasne postrojbe Gospić često sam svjedočio »lovačkim pričama« tipa »u podrum se zavukao poskok dulji od dva metra«. Među najveće zmije kontinentalne Hrvatske ubrajaju se bjelice i ribarice, čija duljina nerijetko iznosi preko dva metra. To su potpuno bezopasne vrste zmija i pri tim zamjenama najčešće stradavaju ribarice jer uzduž leđa imaju cik-cak pruge koje asociraju na kamuflažu poskoka. Budući da su mnogima i danas puna usta straha od otrovnih zmija, ribarice su svakako prve na udaru. Ova vrsta zmija uistinu naraste i preko dva metra, potpuno je bezopasna i svakako ih treba zaobilaziti, kao i sve zmije Hrvatske koje su već desetljećima zaštićene zakonom.

Ribarica, česta žrtva ljudske zabune

Mješoviti seks

Ribarica i bjelouška imaju originalan način obrane od neprijatelja. Kada vide da im je kasno za bijeg, izvrnu usta i umire se praveći se da su mrtve. U tome odvraćanju od opasnosti redovno ispuštaju izlučevinu neugodna mirisa. Prirodni neprijatelji gotovo redovno »padaju« na ovaj trik i zaobilaze ih u širokom luku. Sličan način obrane ima i bjelica koja je svakako prvak države u – zmijskom seksu!

Prilikom jedne zmijske intervencije uznemirena baka mi je uzbuđeno pričala kako joj se nadomak obiteljske kuće nalazi poveće klupko zmija sivomaslinaste boje. Budući da gmazovi takve boje u Lici ne postoje, jedva sam čekao da vidim o čemu je riječ. A riječ je bila o zmijskom vođenju ljubavi! Kada ne mogu doći do partnera ili partnerice, bjelouške i bjelice će ljubav voditi međusobno.

Naravno da pritom neće doći do oplođivanja, ali ovim zmijama to svakako ne smeta da bi guštale u vođenju ljubavi. Obje vrste dijele slična staništa, prehranu i način života pa su im i ljubavni čini vrlo slični i bliski. U zmijskom svijetu ovo je jedini potvrđeni slučaj kada različite vrste zmija u nedostatku ljubavnog partnera spolni čin potraže u »zagrljaju« neke druge zmijske vrste. Nakon udvaranja i međusobnog maženja, omotaju se u klupko i strasno vode ljubav na nekom mirnom i zaklonjenom mjestu.

Zmija crnokapica

Neotrovne zmije u Hrvatskoj

Uz zmije otrovnice, u Hrvatskoj postoje i neotrovne zmije.

Bjelica (Zamenis longissimus) je tanka, neotrovna zmija koja je prepoznatljiva po svojoj izduljenoj glavi. Može se susresti u rupama ispod kamenja, u ruševinama, rupama u tlu i ispod dasaka. Bjelica je jako dobra penjačica pa je možemo vidjeti na visokom grmlju ili na granama u krošnjama drveća. Ukoliko napadnete zmiju bjelicu, ona će reagirati bježanjem i ispuštanjem tekućine neugodnog mirisa.

Bjelouška (Natrix natrix) je dobro poznata neotrovna zmija koja u Hrvatskoj obitava u neposrednoj blizini vrtova, močvara, livada i šuma. Ovu neotrovnu zmiju najčešće se može susresti u blizini vode, gdje se hrani ribama i žabama. Bjelouške su jako brze i oprezne, a to je razlog zašto je ove zmije teško proučavati. Dobro je napomenuti da od bjelouške ne postoji nikakva opasnost – ona se sudara glavom, ali ne grize.

Crvenkrpica (Zamenis situla) prava je ljepotica, lako prepoznatljiva po svojim crvenkastosmećkastim šarama koje se protežu duž zmijskog tijela. Crvenkrpica raste do jednog metra i može se pronaći na rubovima cesta i polja, u kamenjarima, uz rijeke i potoke, a u nekim slučajevima čak i u ljudskim vrtovima ili kućama.

Kravosas (Elaphe quatuorlineata) je neotrovna zmija koju možete pronaći u kamenim zidovima, šupljinama u tlu, u kršu i gustišima. U prirodi, kravosas se hrani šaroliko, od guštera i kukaca do ptičjih jaja i miševa. Budući da je ova zmija spora, najbolje ju je – kao i sve ostale vrste zmija – oprezno zaobići. Ribarica (Natrix tessellate) je najčešće sivkasta ili smećkasta, ali katkad i žućkasta ili zelenkasta. Dobro pliva, ali i roni.

Smukulja (Coronella austriaca) je česta vrsta kontinentalne Hrvatske, a dolazi i na nekim otocima poput Krka, Cresa i Brača. Smukulje zbog dva reda tamnih pjega koje su iza glave malo veće, katkad su u obliku rogova ili krune, ljudi zamjenjuju za riđovke.

Crna poljarica (Hierophis viridiflavus), poznata i kao črni gad, obitava na livadama, kamenjarima, poljima i suhim šumama. Ove zmije hrane se pticama, gušterima i manjim glodavcima, a budući da su jako brze, odlično se penju i uvlače u svakojake šupljine. Crna poljarica brani se tako da sikće, a ponekad i ugrize. Ugriz crne poljarice može biti dosta bolan, ali nije otrovan, stoga nemate prevelike brige.

Slična po agilnosti i agresivnosti, ali maslinastosiva do sivosmeđa, je i šara poljarica (Hierophis gemonensis), a također se nalazi uzduž obale.

Rijetka i prilično velika, do dva metra, žuta poljarica (Dolichophis caspius) živi samo na Lastovu i obližnjim otočićima, na otoku Olibu te u vrlo malim populacijama na istoku Hrvatske.

Šilac (Platycepis najadum) je još jedna agilna zmija. Ime je dobila po vitkom i tankom tijelu s dugačkim tijelom. Dolazi na obali, ali i na visokim obalnim planinama kao što je Biokovo.