Ne blijede sjećanja na dane ponosa i slave, na pobjedničku Maslenicu

Bliži se 31. obljetnica vojno-redarstvene operacije Maslenica. Oslobodilačka je to operacija okupiranog područja nakon koje su opet prometno povezani sjever i jug Hrvatske. Borbe su započele 22. siječnja 1993. godine, a za pobjedu je bila presudna hrabrost hrvatskih branitelja te spremnost na žrtvu za slobodu Hrvatske. Za vrijeme operacije Maslenica pripadnici hrvatske vojske oslobodili su zadarsko zaleđe, Masleničko ždrilo i zrakoplovnu luku Zemunik.

Ususret svečanom obilježavanju ove obljetnice, razgovarali smo s pripadnicima Četvrte gardijske brigade, koji su s nama podijelili sjećanja na te dane. Sjećanja koja ne blijede. Razgovarali smo Vladom Lučićem koji je bio zapovjednik u borbenoj grupi u akciji Maslenica, a koji nam je detaljno opisao kretanje prema pobjedi.

Gorilo i nebo i zemlja

– Četvrta brigada je bila na terenu na južnom bojištu. Mislim 20. ili 19. siječnja, gliserima smo po noći prebačeni iz Ražanca u Starigrad. Prespavali smo i pozvali su nas da se pripremimo za akciju koja se tada zvala »Gusari«, to je bila akcija odlaska u Rovanjsku gdje nas čeka otpor. Mi smo pješačka satnija, mi znači čizmom prelazimo taj dio terena i do te akcije bili smo prava vojska, spremni na izvršavanje zadataka.

Krenuli smo iz Modriča, a dok smo se pojavili oni su tukli gore s nasipa, dobro ukopanih bunkera, takvom vatrom da ne možeš glave dignut. Ušli smo u Rovanjsku, imali smo dvije grupe koje su napadale i razvili smo se po cijeloj Rovanjskoj. U Rovanjskoj je gorilo i nebo i zemlja koliko su nas tukli. Tukli smo mi njih, oni nas. Išli smo što bliže da priđemo nasipu jer na otvorenom je bilo mali milijun granata i metaka, cesta je bila doslovno izbužana.

Nismo imali mogućnost nikakvog djelovanja, bili smo samo izloženi vatri. Pucali smo, povlačili su se na nasip, oštetili smo ih, ali ne znamo koliko. Fala bogu, mi nismo imali poginule u Rovanjskoj, ali dalje nismo mogli, priča lučić te dodaje kako je Druga satnija krenula od Modriča prema Rovanjskoj s lijeve strane, da ih pokriva.

– Išli su nam štititi bok, međutim, došli su na pola puta i na čistini ih je uhvatilo, dvojica su ranjena i morali su se vratit taj dan. Tu smo pod nasipom čekali da padne mrak. Nakon mraka smo u manjim skupinama došli do nasipa, do tih njihovih zemunica, rovova.

Ušli su u zadnju desnu zemunicu jer pri izviđanju smo primijetili da je ta bila prazna, dok su oni bili u drugim, pošto su u svima bile zapaljene svijeće. Taj su rov napustili, a mi smo ušli u njega i da budemo kao i oni, da nas ne skuže, zapalili smo svijeću. I tako smo u rovu dočekali jutro kad smo svi skupa, ovi s nasipa i mi, napali taj njihov dio nasipa gdje su imali stradalih i povlačili su se.

Možda za nekih uru vremena oslobođen je bio Maslenički most, prisjeća se Lučić i dodaje kako nisu dizali zastavu u tom trenutku, već su odmah krenuli put Jasenica kako bi pokrili to područje u slučaju protunapada. Međutim, s druge strane mosta kod Posedarja su primijećeni.

– Počeli su tući po nama, vjerojatno nas je netko vidio. Uvukli smo se u neke škrape da nas ne pogode. Kad je pao mrak, povukli smo se prema mostu, a dok je svanulo napali smo Jasenice. Raširili smo se na cilo područje, našli smo jedan tenk napušten kojeg su naši tenkisti pokrenuli i odvezli sa sobom. Došli smo do Tvornice glinice. Imali smo zapovijed da do toga područja dođemo.

Čekali smo Devetu brigadu koja se spuštala s Velebita da nas zamijeni. Bili smo iscrpljeni ta tri dana, do maksimuma. Vratili smo se u Seline i završila je akcija Maslenica, govori nam Lučić te ističe kako je u ta tri dana borbe stradalo 9 pripadnika Četvrte brigade, a sveukupno je u akciji poginulo 127 pripadnika.

Braća po oružju

Sjećanja na te važne dane Domovinskog rata podijelio je s nama i Damir Buconjić, pripadnik Tenkovske satnije 112. brigade.

– To vrijeme je bilo jako konfuzno, ali to je bila prekretnica Domovinskog rata na ovom području. Tu smo se prvi put suprotstavili višestruko jačem neprijatelju, praktički smo ušli u akciju iz pokreta, iako se čini da su očekivali naš napad nakon izviđanja treće Imotske bojne.

Nešto su slutili, ali nisu očekivali napad na samu njihovu slavu, na Sv. Jovana. Kao zapovjednik tenka, pokrivao sam Lakića Gaj i Donje Lakiće zajedno s Hrvojem Pupićem- Vuriljem, a sam Kašić su držali pok. Eugen Strikić i pok. Boris Laco. Tu je bio centar četničkog uporišta, pogotovo Kašić i crkva sv. Ilije, govori Bucoonić i dodaje kako misli da su neprijatelje uhvatili nespremne.

– Dali smo maksimum od sebe u toj akciji. Znajte, tad nismo znali ni za činove, ni za penzije, ni za stanove. Jedino što smo sigurno znali, to je da nas neće ostaviti ako poginemo il budemo ranjeni, da će netko našima ostaviti taj barjak kao znak vječne zahvalnosti za dati život. Ja imam dva ranjavanja tijekom rata i iznimno sam ponosan na svoje sudjelovanje u oklopnoj bojnoj Četvrte brigade i Samostalnoj tenkovskoj satniji 112. brigade.

Uspjeli smo spojiti sjever i jug Hrvatske, staviti ponton i otvoriti komunikaciju i mogućnost kretanja. Bilo je dosta ranjenih, nije bilo toliko mrtvih, koliko ranjenih. To su sve momci od dvadesetak godina, možda se nisu počeli ni brijatI već su ostavili svoj život tu, ističe Buconjić i dodaje kako dolazi na obljetnicu odati počast poginulim, svojoj braći po oružju.

– Mi smo bili svjesni što nas čeka, lako je bilo ostaviti tamo glavu. Ali znate kome je bilo najgore? Najgore je bilo onima koji su išli od kuće do kuće javljati bližnjima da im je neko poginuo, to je bilo najteže, zaključuje Buconjić.