Narodnjački dernek u nepokorenoj Slavoniji

Znao sam, baš sam dobro znao da ćemo mjesecima morati slušati o Prijovićki. Čim je rasprodala prvu dvoranu krenulo je sladostrasno komentiranje cijele situacije, a kada je rasprodala i petu, e onda se počelo pisati o tome tko joj je gostovao, kako je poklonila kartu bolesnom djetetu i da sada ne nabrajam što sve ne. Ja sam kratko komentirao da je njena muzika nekakva karika između ortodoksnog narodnjaka i »novokomponovanog« zabavnjaka i da je sve to normalnom uhu neslušljivo i dalje nisam htio gubiti prostor iako su mi čitatelji komentirali svašta.

I taman se nekako situacija malo smirila, a ono najnovija vijest, naravno opet vezana uz Prijovićku. Gospođica je skužila da joj je u Hrvatskoj krenulo pa je nakon Zagreba odlučila pokoriti i Ocek… Pardon… Krivo sam napisao. Nakon Zagreba je odlučila pokoriti i Osijek. Ima i tamo neka sportska dvorana, arena ili kako se to već zove, vjerojatno zaostatak iz vremena onog svjetskog prvenstva u rukometu kada je i naša zadarska sagrađena, pa je počela prodaja ulaznica za taj koncert.

I sada krenuli komentari, te ovo, te ono, ali meni to sve skupa nije jasno. Što se imamo čuditi? To je muzika za niži sloj gledateljstva, a takav prevladava i kod nas kao i u svim balkanskim zemljama i moramo se s time pomiriti, a to komentiraju i čitatelji na portalima, a među njima sam napao i par ingenioznih. Komentira jedan – »Ma vidi ti vraga. A ja mislio da su svi Slavonci emigrirali u Irsku i Njemačku…«, a na to mu drugi replicira – »Otišli su oni inteligentniji. Ostatak sluša cajke.«

Najgore je to što je anonimni komentator u pravu. To je istina ma koliko to nas kulturnije građane boljelo. Najgore je to što među najstrastvenijim ljubiteljima takve, da ne kažem glazbe, prevladavaju i žešći domoljubi tako da nas ne bi trebalo čuditi da kao gosti u Osijeku nastupe i neki popularni hrvatski pjevači, da ih sada ne spominjem ponaosob. Žalosno!

JEDINI POLICAJCI KOJI IMAJU PRODULJENI RADNI VIJEK

Poznato je da ljudi koji se bave nekim rizičnijim zanimanjima imaju skraćeni radni vijek jer su izloženi prekomjernom stresu i opasnosti. To je doduše bio slučaj i u onoj bivšoj vojsci kada bi neki zastavnik koji bi se dvadesetak godina metiljao po nekim vojnim skladištima postao penzioner, a bio bi mlađi nego ja sada, a ja još uvijek nisam umorni starac koji jedva stoji na nogama i to mi je jako išlo na živce.

Tip s pedesetak godina završi u mirovini (i to ne bilo kakvoj!) dok ja moram rintati da bih punio proračun iz kojeg se isplaćuje doprinos za kladionicu. Ali pustimo sada bivšu JNA (zašto se kaže »bivša«, kao da postoji sadašnja JNA) i obratimo pažnju na nešto drugo. Sjedimo tako nas 5-6 u salonu mojih prijatelja, a na TV-u slučajno ide jedna domaća dramska serija.

Malo divanimo, malo pogledamo i u jednom trenutku svi umuknemo, jer je scena napeta. Slupali se glavni akteri pa dođe policija i pravi uviđaj. Malo gledamo pa zašutimo, shvatimo da nešto nije u redu pa jedno po jedno prasnemo u smijeh. Naime, redatelj ove serije je u uloge policajaca stavio dva ne sredovječna, nego dva starija gospodina od kojih je jedan imao bar 65 godina, a ni drugi nije daleko od toga.

Oba sjedokosa, usporena – jednostavno – ljudi u godinama, tj. policajci kakve je apsolutno nemoguće vidjeti u patrolama. Ja ne pamtim da sam zadnjih desetak godina u prometnoj patroli vidio policajca starijeg od 30-35 godina, a kamoli ovakve umorne starce kakve su ovdje prikazali. Ne znam s koliko godina prometni policajci idu u mirovinu, ali sam siguran da ne idu direktno s ceste u starački dom kao ova dvojica. Kažem, nije to nešto posebno važno, ali da je zanimljivo – zanimljivo je.

* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Zadarskog lista.