Oprečna izdanja otvorila neugodnu dvojbu o pravim mogućnostima hrvatskih rukometaša

MANNHEIM  Hrvatski rukometni reprezentativci su na žalost svojih brojnih navijačica i navijača, kako onih koji ih zdušno bodre s krcatih tribina SAP Arene u Mannheimu, tako i onih koji uz TV ekrane gledaju njihove nastupe, nakon prvih dviju utakmica dozvali u pamet starorimsku mitologiju, Janusa, boga s dva lica.

Takva su, naime, totalno oprečna bila hrvatska izdanja. »Ma jesi li vidio kako sjajno igraju naši rukometaši«, čulo se u ćakulama nakon briljantnog izdanja sa Španjolcima, viceprvacima Europe, da bi samo dva jutra kasnije ti isti ljudi s nevjericom vrtjeli glavom dok su u razgovorima analizirali onaj horor film u hrvatskoj izvedbi s Austrijom.

»Ljudi moji, je li to moguće«, uzvikivao bi jedan i jedini neponovljivi TV komentator Mladen Delić, i dok je trajalo ono nevjerojatno devastiranje španjolske obrane u briljantnoj hrvatskoj premijeri na Europskom prvenstvu, ali isto tako da je mogao svjedočiti o začuđujućem hrvatskom rukometnom silasku tih blistavih protagonista s konja na magarca, osvajanju mršavog boda.

Ako ima kakve sreće u toj nesreći, to je nekakva utjeha da tako streloviti silazak nije završio treskom u pod i nije se dogodio poraz, bez obzira na to što taj bod, s obzirom na očekivanja i rejting hrvatske i austrijske reprezentacije, djeluje kao mršava utješna nagrada. Jednostavno, ti isti briljantni izvođači nakon premijere, na toj istoj pozornici su samo dva dana kasnije umjesto očekivane reprize odjednom toliko zamuckivali i »zaboravljali tekst« kao da su rukometni analfabete koji ne poštuju niti jednu zakonitost ovog u Hrvata vrlo popularnog loptanja. Svjedočimo naglim klimatskim promjenama koje meteorolozi najave na vrijeme, da postoji neki rukometni meteorolog, ovakvu hrvatsku promjenu ne bi mogao najaviti ni u snu.

No, život ide dalje, »svako čudo je za tri dana«, na ovom Europskom prvenstvu traje i kraće jer nove utakmice stižu jedna za drugom kao na traci pa ona prošla, koliko god bila upečatljiva i u pozitivnom i u negativom smislu, se ne može previše prepričavati. No, hrvatska reprezentacija se u Manheimu pobrinula da usprkos tome bude nekih izuzetaka, koliko god se gledalo prema naprijed, nesvjesno je i okretanje natrag. Nad reprezentaciju se navukla dvojba koje je njezino pravo lice, je li ono sjajno i ekshibicijsko sa Španjolcima ili sivo i bezbojno s Austrijancima. Lako moguće da je istina negdje u sredini između ovog hrvatskog rukometnog »neba i zemlje« jer kao što je teško više ponoviti takvo kolektivno blještavilo iz onog duela rukometnih velesila, tako se nadamo da kapetan Domagoj Duvnjak i prijatelji neće uspjeti ponoviti čoporativni podbačaj s Austrijancima.

U toj priči je možda indikativna poruka iskusnog asa, dok je oko njega i suigrača započelo euforično raspoloženje nakon prve pobjede, konstatacija da se u hrvatskom taboru već danima pričalo samo o Španjolskoj. Kada je tako, normalno je da se moralo dogoditi psihološko pražnjenje, a onda se pristup u stilu »dovedite nam te Austrijance« razbio o glavu Hrvatskoj u toj njezinoj tragikomediji u Mannheimu. Bili optimisti ili ne, sasvim realno možemo zaključiti da ono s Austrijancima nije pravo lice hrvatske reprezentacije. Druga je stvar hoće li ona od danas pa nadalje u Njemačkoj početi opravdavati ovu konstataciju.