Zaljubljen, a ne voli

Kad ju ugleda, oksitocin hormon natapa mu neurone i on ne može odoljeti. Crveni val mu zapljusne glavu od vrha tjemena do stijenke brade. Struja visoke temperature, kao u srcu ljeta, oživi kratki spoj u njegovim uškama. Bujica krvi napravi mu kaos u međunožju.

Gdje je? Nestala je. Mora ju naći. Mora. O Bože, kamo se djenula? Ne spava. Ne jede. Vene, vene, pretvara se u trun.

Eno je! Ne, bio je to san. I u snu i na javi, ona, samo ona. Sluša, a ne čuje, gleda,a ne vidi.

Pet godina su bili zajedno. Dijelili su i stol i krevet. Iscrpili su hambar hormona. Ne podose se. Gdje joj vidi glavu, ne želi joj vidjeti nogu. Sužen im je prostor, Snovi su se pretočili u more. Djelovanje hormona je presahlo. Eros, životna snaga, pretvorio se u thanatost, smrt.

O ovom životnom protoku govori klasična literatura Velike knjige koje se pretaču u klasiku, jer su univerzalne i pišu o stvarnosti odnosa međe osobama. O ovome piše Tolstoj u Ani Karenjinoj, o ovome piše David Herbert Lawrence u Ljubavniku lady Ckatterley. Euripid, Shakespeare. Hormon oksitocin vlada sa Scarlett O’Harom u filmskom klasiku Zameo ih vjetar.

Zaljubljenost nije ljubav, ali se može pretočiti u ljubav. Da je on sa odlukom duše (uma), tijela i duha, prihvatio njezinu suverenu cjelovitost, da je to izabrao, rodila bi se iz zametka zaljubljenosti ljubav. Iz ljubavi bi rastao život. Bez toga izbora smrt se širi u valovima.

Iz zaljubljenosti ljubav. Dobro došli u prohodan život gdje se diše punim plućima.