Kroz treninge učimo djecu pristojnosti i poštovanju

Malo po malo i stigli smo do kraja još jedne kalendarske godine. Sportaši su mahom već završili posljednje zadatke u 2023., pa im je preostalo tek lagano treniranje. Da zaključe kalendarsku godinu u našem prilogu čast su dobila dvojica Mate, Valčić i Marača, treneri Rukometnog kluba Zadra 1954. Valčić radi s dječacima do 11, 13 i 15 godina, dok Marača surađuje u treninzima momaka do 15 godina te radi s vratarima svih selekcija.

– Počeo sam u košarci, nije me privuklo i onda uz »pomoć« rođaka koji su bili u rukometu sam došao u ovaj sport. Svidio mi se sistem igre i ostao sam. Ne žalim ni za jednim trenutkom što sam trener jer na kraju dana za dobrobit djece i njihovog razvoja drago mi je što mogu pomoći. Bitno je da su djeca u sportu, draže nam je što su neki u rukometu jer je to naša grana, ali ključno je da se rekreiraju – rekao je Valčić prepuštajući riječ Marači.

– Krenulo sam u školi u Arbanasima. Prvo sam bio igrač pa postao vratar. Trenirao sam kroz srednju školu, završio Kineziološki fakultet u Zagrebu pa sam otišao u Norvešku braniti. Radio sam i tamo s djecom, vratio sam se prije dvije godine u Zadar i sada ovdje pomažem koliko znam i umijem – kazao je Marača.

Mentori, prijatelji…

Rekapitulirali su treneri jesensku polusezonu.

– U generaciji do 11 godina smo prvi, imamo jedan poraz cijelu polusezonu, što je odlično. Selekcija do 13 godina nam je slabija, no nemamo generaciju dječaka koji bi igrali tu. Nastupaju dječaci 2010./2011. godište, a mi smo primorani igrati s nekoliko dječaka 2011. godište, svi ostali su 2012. ili 2013. godište. Svjesni smo bili te situacije pred ulazak u sezonu, međutim odlučili smo igrati jer bit svega je zadržati djecu u sportu. Jedna godina u rangu sa starijima može donijeti iskustvo za budućnost – rekao je Valčić te dodao kako nisu njih dvojica sami u ovom procesu, nego da s njima još rade i Robert Nakić te Damir Samaržija.

Marača se malo dotakao momčadi do 15 godina.

– To je kvalitetna generacija, s dosta potencijala. Dečki se jako trude, odaziv dolaska na treninge je dobar, djeluju kao ozbiljan kolektiv, što na terenu, što van terena. To je ono čemu kao trener težiš. Da nema zle krvi, da se nauče ponašati van terena. Na terenu može biti jednom ovako, jednom onako, to je relativno, rezultat će doći – kazao je Marača.

Obojica trenera »protežu« se kroz nekoliko generacija djece tako da imaju jasan pregled »situacije«, odnosno kakve su generacije.

– Najteže bi trebalo biti s najmlađima, ali s njima je najljepše raditi jer oni su iskreni. Ono što ih se nauči to je to i jasno se vidi napredak njihov, praktički iz tjedna u tjedan. Kada se planira trening, najlakše je s najstarijima. Ono što trener zada raditi, oni znaju, a kod najmlađih zna biti da mu se kaže da uzme loptu, on »zuji« okolo negdje – objasnio je Valčić na što je Marača nadodao kako s najstarijima zna biti zahtjevno jer se kod njih već polagano javlja pubertet i raste ego.

– To su normalni ciklus ponašanja. Kao mentori i moramo pronaći najbolji način da ostanu »u tračnicama« i da znaju da se na nas mogu osloniti i van terena, ali u tome je i čar svega ovoga, biti kao pastir sa svojim ovčicama, držati ih zajedno. Naši dečki čak i nisu »zahtjevni« po tom pitanju. Kada vidimo nešto ne ide, presiječemo, ali bitno je prepoznati taj trenutak i »vratiti« ih natrag. U velikoj većini slučajeva prisutni su na treningu i fizički i psihički, no ponekad moramo primijeniti »šok terapiju« da znaju ako smo došli raditi da radimo – objasnio je Marača.

Momčad ispred svega

Svi treneri »muku muče« s djecom koja sve češće ne znaju pravilno trčati.

– Ja volim drugačije to reći. Prije je bilo nekoliko djece koje nose naočale, danas praktički svaki drugi. Ekrani su »pojeli« djecu i ona ne mogu držati koncentraciju više od pet-šest sekundi jer toliko traje neki video. Naš je cilj usmjeriti djecu, potaknuti ih da probaju napraviti kolut unaprijed. Koliko god to zvučalo čudno, takvo je stanje – rekao je Valčić, a Marača se nadovezao u istom tonu.

– Ima djece koja brže uče, ima djece koja sporije uče neki novi zadatak. Znamo imati situaciju da nekima koji brže uče postane dosadno, stoga moramo pronaći balans, odnosno na neki način malo ih odijeliti, a opet da oni to ne shvate. Volim onima boljima dati zadatak nadziranja onih slabijih, jer to je njima nešto novo i malo im promijenim fokus. Ima raznoraznih trikova, no bitno je da se oni svi osjećaju kao dio zajednice. Učimo ih, animiramo ih shvatiti da nije pojedinac važan, nego momčad i da u sportskom rječniku ne postoji »ne mogu« – istaknuo je Marača.

Unutarnje zadovoljstvo koje pružaju dječaci svojim trenerima, kažu Valčić i Marača ne može se usporediti s nikakvim novcima.

– Kada me pozdrave na tribini ili na ulici, trgovini, bilo gdje, to puno znači. Učimo ih poštovanju prema starijima i to se jasno vidi kada pozdrave protivničkog trenera nakon utakmice i pogledaju u oči sucima kada im pružaju ruku. Tu je uvelike pomogao Edin Bašić, on je donio segment zajedništva. Svi se druže, od U11 do U17. Proces dolaska na trening je pozdravljanje svaki sa svakim i onda idemo dalje. Lijepo je vidjeti kada dečki pozdrave kada dođemo u hotel, restoran i slično. To su sitnice koje jako puno znače – zaključili su treneri.

Zdrava konkurencija

Osim Zadra 1954, u Donatovom gradu je i RK Zadar 2013 koji također radi s mladim rukometašima.

– To je odlična stvar i kamo sreće da ima još takvih klubova. Mi ovdje u cijeloj sezoni imamo dvije teže utakmice, dok oni na kontinentu to rade puno češće. Možemo dogovoriti svaki tjedan međusobnu utakmicu u Zadru da se igrači »kale«, ali tu se riskira eventualna ozljeda zbog koje onda ne možemo na nekoga računati u ligi i to nam nije rješenje. Dečki nemaju još toliki kapacitet da znaju prilagoditi igru prema protivniku, oni moraju biti ili na maksimumu ili nisu uopće u nečemu, tako da se bez problema njima »pod kožu« uvuče ona filozofija »lako ćemo« ako pobjede nekoliko utakmica zaredom – kazao je Valčić.