Oživjeli uspomene od prije pola stoljeća: 'Tehničari' proslavili 50 godina mature

Iako će skeptici kazati kako putovanje kroz vrijeme nije moguće, uvjeravamo vas da je moguće i događa se. Upravo smo u jednom takvom putu u prošlost sudjelovali u subotu, slušajući kako se bivši učenici zadarske Tehničke škole prisjećaju uspomena od prije 50 godina.

Vjekoslav Gosipić, jedan od 15-ak učenika koji su davnih 60-ih pohađali smjer tehničara slabe struje pozvao nas je na druženje s razrednim kolegama i razrednikom, profesorom Serđom Lovrićem.

Novoobnovljena zgrada

– Mi smo generacija koja je Tehničku školu pohađala od ‘69. do ‘73. godine. Kroz četiri razreda imali smo oko pedeset različitih kolega s kojima smo dijelili muke i lijepe trenutke. Tada je sistem obrazovanja bio drugačiji nego danas. Nakon dvije godine učenici su birali žele li izučiti zanat ili dalje pohađati Tehničku. Mi koji smo se ovdje okupili postali smo tehničari slabe struje i karijeru proveli popravljajući telekomunikacijsku infrastrukturu, televizore, kazao nam je Gospić, dok sa starim školskim kolegama gleda prema novoobnovljenoj zgradi stare Tehničke, koja je od listopada dom trima odjelima zadarskog Sveučilišta.

– Bili smo željni dokazivanja i uspjeha u školovanju. A imali smo čast i družiti se s čak četiri kolegice, što je tada bilo neobično, jer nisu se dame često odlučivale za ovakvo zanimanje. Okupilo nas se 15, a ponovno se okupljamo nakon deset godina, kada smo slavili 40. obljetnicu mature. Bili smo zaigran i marljiv razred, zlatna sredina, reklo bi se. Nasreću, naš je razrednik Serđo bio jako mlad, bili smo mu tek druga generacija učenika, tako da smo u njemu više vidjeli prijatelja nego strogog profesora, prisjetio se Gospić, kazavši kako ih je profesor Lovrić često vodio na izlete i služio se tada neuobičajenim nastavnim metodama.

Razrednik i prijatelj Serđo Lovrić, Foto: Luka Jeličić

Rasuli se svud po svijetu

– Prošli smo Paklenicom, Bledom, Kornatima, a na maturalac smo putovali u tadašnju Čehoslovačku, prisjetio se Gospić i dodao kako su se silom prilika rasuli po svijetu.

Profesor Lovrić nam je, pak, kazao kako je u školi bio poznat kao svojeglavac koji se koristio modernim nastavnim metodama. Uvijek je, kaže radio za dobrobit učenika i prilagođavao se njihovom stilu rada i učenja. Iako zbog toga nije uvijek nailazio na odobravanje kolega, uvjerili smo se da ga se njegovi bivši učenici sjećaju sa osmijesima na licu.

– Polako se prisjećam učenika, po glasu, a ne stasu, jer sam nakupio više od 20 godina staža u Tehničkoj. Uvijek sam se zalagao za dobrobit učenika, tako da sam se često i sukobljavao, naročito s podvornikom škole, koji je imao neke svoje regule koje meni nisu odgovarale, prisjetio se za nas profesor Lovrić, zaključivši kako se pravila uvijek moralo poštivati.

– Jako sam ozbiljno shvaćao obećanja koja bih im dao. Bila je to generacija koja je doživjela tehnološke promjene u svijetu. Bili su poslušni, radišni i spremni učiti i zato sam se trudio biti im što bolji razrednik, a na kraju i prijatelj, poručio je profesor Lovrić.

Vjekoslav Gospić, organizator okupljanja, Foto: Luka Jeličić