Matija Merhar: Veseli me što mogu prenijeti svoje znanje i strast

Tako mlad, a već tako uspješan trener, fraza je koja se u zadarskim sportskim krugovima može povezati s Matijom Merharom, 29-godišnjim rukometnim trenerom Zadra 2013. Merhar je prije nekoliko tjedana počeo svoju drugu sezonu u Zadru 2013 te vodi tri generacije, dječake do 11 godina, do 15 i do 17 godina. Unatoč kratkoj rukometnoj karijeri, koju je prove na mjestu srednjeg vanjskog, prošao je širi popis mlađih uzrasta hrvatske rukometne reprezentacije te igrao za Zagreb, a sve je krenulo kada je imao svega sedam godina.

– Rukomet nam je obiteljska tradicija. Inače, moji rođaci su Valčići, Josip i Tonči, koji su bili hrvatski reprezentativci, a igrali su i tata i djed i stric. U rukomet sam ušao sa sedam godina kada je mene i starijeg brata Natka otac upisao u ovaj sport, zaljubili smo se u rukomet i ostali više-manje u njemu. Prve korake smo napravili pod vodstvom Miroslava Čačića. Krenuo s generacijom koja je bila nekoliko godina starija od mene. Kasnije se sve više afirmiralo, počele su se slagati generacije, pa je došla i moja generacija i tu me trenirao Frane Kardum, današnji kolega iz Zadra 2013 – kaže Merhar koji je u trećem razredu srednje škole otišao u Zagreb.

– Bio sam u drugoj ekipi Zagreba, ali i među seniorima. Mnogo je današnjih reprezentativaca izašlo iz te generacije, primjerice Lovro Mihić, Marko Mamić i Luka Šebetić. Tamo sam se ozlijedio i morao na operaciju ramena. Pokušao sam se vratiti, ali nikada više nije bilo to to, stoga sam se vratio u Zadar i svoju strast i znanje sam odlučio prenijeti na mlade. Ubrzo sam se odlučio završiti kineziologiju te sam se usmjerio na kondicijsku pripremu i snagu, a na to me motivirao Roko Paleka, trener i prijatelj, koji je imao veliki utjecaj na mene. Naučio me redu, radu i disciplini te zalaganju. Kasnije sam završio i rukomet tako da mogu biti i rukometni i kondicijski trener. Mislim da sam napravio jako dobar potez jer mogu obavljati dvije dužnosti i potpuno kontrolirati situaciju nad svojom momčadi – rekao je Merhar.

Stjecanje iskustva

Mladi trener ima odriješene ruke glede svojih generacija, stoga je odlučio one mlađe »baciti u vatru« sa starijima kako bi skupljali iskustvo.

– Oduvijek sam želio živjeti od rukometa. Bilo mi je suđeno da budem trener, a ne igrač. Tako je put išao, nisam se opirao, prihvatio sam to i odlučio pomoć drugima da zavole rukomet. Veseli me što mladi dobiju priliku, da ne kasne s razvojem. Vodim trenutačno generacije do 15 i do 17 godina, ali smo to nekako spojili tako da se mlađi dečki razvijaju u kombinaciji sa starijima, s obzirom na to da u Dalmaciji da nemamo dovoljno kvalitetnih utakmica.

Merhar dodaje da je rezultatski »cilj napraviti iskorak na državnoj razini«.

– Na završnicama u Poreču želimo ići prema medaljama. Najveći problem je financijski aspekt pokrivanja gostovanja, ali i natjecanja. Zbog toga se djeci smanjio broj utakmica, što rezultira slabijom kvalitetom i kvantitetom utakmica. Nekada je jako teško organizirati prijateljske utakmice jer je, primjerice, jako skupo doći do Splita. Odlučili smo zato mlađe spojiti sa starijima da imaju više utakmica i skupljaju iskustvo – objasnio je Merhar te nastavio o »svojim« dečkima.

– Kvalitetom su odlični, predani radu, marljivi su i vrijedni. Gušt je raditi s njima. Razlog zašto sam odlučio staviti mlađe protiv starijih i jačih protivnika, jest da ih izbacim iz onoga što se u novije vrijeme zove komfort zona. Generacija koja bi sada trebala biti U-17, bila je brojčano manja, s obzirom a to da je klub osnova 2013. godine, trebalo je razdoblje za pohvatati konce, što smo sada uspjeli. Uzeo sam ova dva godišta i generaciju U-11, tako da od početak mogu raditi s njima i usmjeriti ih onako kako mislim i želim, a ne da ih dobijem sa 16-17 godina, kada imam puno posla, kako rukometno, tako kondicijski, fizički, ali ponekad i karakterno.

Veliki je jaz između središnjice i juga Hrvatske po pitanju rukometa jer u Dalmaciji nedostaje i klubova i kvalitetnog rada, što se pokazuje na nacionalnim završnicama.

– Kako sam rekao skupo je otići u Split, koji nam je praktički najbliže gostovanje, a kamoli Hvar, Korčulu ili Dubrovnik. U središnjici, ako mogu reći u Zagrebu, na utakmice se ide tramvajem. U startu je jeftinije, samim time se može više toga organizirati, automatski raste i kvaliteta tih igrača i njihovih klubova. Kada se na kraju sezone dođe u Poreč na završnicu, igračima iz središnjice nije toliki problem odigrati izjednačenu utakmicu, u kojoj se mnogo toga »lomi«. Nama jest, jer su moji naviknuti pobjeđivati s 20-ak golova razlike i onda kada je najvažnije, nemaju iskustva i događaju se problemi. To su mladi dečki i igraju s ogromnom emocijom i uz danak neiskustvu to se pokaže, što je normalno. Borimo se protiv toga, da igramo što više kvalitetnijih utakmica.

Više od trenera

Trenerska uloga gotovo da je izjednačena s onom roditeljskom i profesorskom, no to je uglavnom uloga »onih starijih«, stoga biti mladi trener nije učestala pojava.

– To mi prednost jer se mogu lakše prilagoditi igračima, te procijeniti neke stvari. Prošao sam rukomet i kao igrač, tako da brzo shvatim kakve probleme imaju u određenom trenutku. Radim s onima koji lagano ulaze ili su ušli u pubertet, što je potpuno druga priča. Oni sada formiraju stavove, mišljenje, počinju biti ekspresivni. Moji igrači su stvarno na mjestu, dobri su i pristojni, čak ponekad i predobri po pitanju rukometa, ali idemo u smjeru da budu malo prgaviji. Ima još dosta prostora ispred njih, treba ih učiti i odgajati, što rukometno, što izvan rukometa. Provodim s tim njima nekoliko sati dnevno, u subotu putujemo cijeli dan u kombiju. Ne može se tu ostati samo na odnosu trener – igrač, bez obzira radi li se o seniorima, a kamoli o dečkima od 14-15 godina. Trudim se biti što više uz njih. Mislim da trener mora biti neki uzor, premda ja to tako ne gledam. Volim im biti na raspolaganju i da daju svoj maksimalni potencijal. Trudim se da uče i razvijaju se. Netko će se danas-sutra baviti rukometom, netko neće, ali barem će imati usađene radne navike, da ne kasne i slične stvari koje će im biti važne za poslovne prilike koje ih očekuju u životu. Roditelji u najboljoj namjeri im žele pomoći, ali zapravo odmognu tako što im često podilaze – objasnio je Merhar.

Uzor mnogima

Zadarski rukometni talenti, poput Luke Lovre Klarice, Jakova Dujića i Lorisa Hromina posebno ističu rad s Merharom koji ih je usmjerio kada je trebalo u smjeru u kojem je trebalo.

– Maksimalno sam se potrudio i pružio im što sam više mogao. Radujem me čuti da sam ostavio utjecaj na njih. To su sve jako dobri momci i izvan terena. S Klaricom sam i prijatelj, bili smo suigrači u seniorima. To je vrhunski dečko, vrhunskih radnih navika. Redovno se čujemo i surađujemo. Kao treneru više od ičega znači mi da me nazovu, da porazgovaramo o nekoj potpuno nebitnoj utakmici. Sve ovo radim iz ljubavi, financije su popratni sadržaj. Najvažnije je da ti igrači naprave karijeru i ispune svoje snove. Ne smijem zaboraviti na Dujića i Hromina, Odlični momci, skromni, velikog potencijala. Svima želim puno sreće u karijerama i drago mi je da uživaju u rukometu i da su dobili priliku razvijati se u uvjetima u kakvima zaslužuju – rekao je Merhar.