Bio je to dan kada je Odisej s Višnjika konačno pronašao svoju Itaku

»Ko ovo more platit, toga nigdi nima«, poznati je stih Arsena Dedića koji je sigurno bio u mislima svih navijača Zadra u trenucima neopisivog slavlja koje je započelo već u završnim minutama finalne utakmice s Cibonom. Tada su otpuštene sve kočnice, emocije su krenule nekontrolirano izvirati od samih aktera na terenu preko skoro 10 tisuća sretnika koji su se našli u Krešinom domu kao i svih onih koji su ostali zakovani ispred malih ekrana. Koliko je jedan trofej trebao gradu košarke najbolje je potvrdilo sve ono što se odvijalo od trenutka kad je svima bilo jasno da pobjeda Zadra protiv »mrskog« rivala Cibone ne može više pobjeći. Da je pitati navijače koji im je najdraži trenutak u cijeloj subotnjoj večeri vjerojatno bi se dobro zamislili. Je li to sami finiš utakmice kad je bilo jasno da 15 koševa prednosti Cibosi ne mogu više dostići, je li to trenutak kad je odbrojala i posljednja sekunda i kad su igrači jedan drugome potrčali u zagrljaj, je li to sama ceremonija dodjele medalja i pehara ili doček na Narodnom trgu koji je uslijedio potom. Toliko toga je stalo u jednu večer koja je nažalost prekratko trajala ako ćemo uzeti u obzir koliko se dugo na nju čekalo. Čak 12 godina grad košarke nije imao to zadovoljstvo koje kao nijedan događaj u našem Zadru ne može povezati sve njegove građane. I to je ono što je Arsen Dedić htio istaknuti u stihovima svoje pjesme. Nitko ne može platiti to zajedništvo, tu homogenost valjda svih stanovnika našeg grada neopterećenom u tom trenutku ni političkim opredijeljenjem, ni dubinom džepa, ni nacionalnom, vjerskom, rasnom, seksualnom i bilo kojom različitošću. »Svi kao jedan«, »Mi smo Zadrani, Zadar je naš«… jedino što je tada bilo bitno jest vjernost plavo-bijeloj boji koja kao ništa drugo u našem gradu ne može opiti mase, ali na jedan nevini i neiskvareni način. I to je ono što se može ekstrahirati kao glavna poruka nakon svega onog čemu smo mogli svjediočiti kad je vraćen naš Krešo kući.

Prva titula na Višnjiku
I vratio se Krešo tamo gdje mu je mjesto. U dvoranu koja se zove po njemu, na mjesto gdje mu je postavljen spomenik i u grad kojeg je proslavio kao nijedan drugi sportaš. Ta priča koja simbolički vraća Krešin kup, pa i hrvatsku košarku u svoju kolijevku, neodoljivo podsjeća na onu epsku starogrčku priču o Odiseju koji je 10 godina lutao i tražio svoj rodni otok Itaku. Analogija sa Zadrom i lutanjem košarkaškog kluba s Višnjika i više godina nego što je to bio slučaj s grčkim junakom, čak 12, se može itekako pronaći. Toliko se emocija, i dobrih i loših, od strane navijača Zadra moglo čuti u tom dugom razdoblju bez trofeja da ne bi sve stalo ni u jednu podeblju knjigu. Poraza u finalima prvenstava Hrvatske i Krešinog kupa, kao i u još brojnijim polufinalima. U regionalnoj ligi se uglavnom životarilo na marginama tako da je slavna povijest nekoć velikog Zadra bila tek priča koja se prepričavala u stilu strica Alberta iz popularne britanske humoristične serije Mućke. During the war… (»Za vrijeme rata…«) započinjao bi svoje dosadne ratne priče stric Albert, a malo stariji navijači Zadra bi rečenice započinjali: »Eh, di su ta vrimena kad su igrali Pino i Krešo…«, evocirali uspomene na trofejne godine, od 1965., preko 1974., pa nezaobilazne 1986., kao i 2005. i 2008. godine kad je Zadar posljednji put osjetio slast biti prvi u onome što oduvijek smatra svojim. Jer »Bog je stvorija čovika, a Zadar košarku«, što god drugi mislili o tome, zar ne. Sve te titule i slavni dani zadarske košarke dogodili su se ipak na jednom mjestu, u dvorani Jazine, ili ispred nje kao što je to bilo davne 1965. godine. Prelaskom na Višnjik nastala je velika praznina koja je konačno prekinuta od strane igrača pod vodstvom Danijela Jusupa. Rekli bi, konačno je Odisej s Višnjika pronašao svoju Itaku. I to je sigurno trebalo dobro proslaviti.

Zadarska dica
A u cijeloj toj priči vrlo je indikativno što su stazu do trofeja utabala upravo zadarska dica. Da se ne bi uvrijedili svi ostali također zaslužni akteri osvajanja Krešinog kupa na ovom jednom lokalpatriotističkom momentu, ali teško je zaobići činjenicu da je Danijel Jusup kao domaći trener uspio ispisati povijest osvajanjem ovog Krešinog kupa učvrstivši tako svoje mjesto na pijedestalu najtrofejnijih trenera Zadra. Četiri trofeja tj. tri kupa i jedna Goodyear liga bez obzira na neke koji se možda ne bi složili s time, je doseg kojeg nijedan trener Zadra dosad nije ostvario. Đorđo Zdrilić, Lucijan Valčić i Rudolf Jugo ostali su na dvije titule i Jusup je potvrdio da je upravo on ta osoba koju treba nazvati radi trofeja. S tim se očito povodio sportskog direktor kao i Nadzorni odbor kluba kad su mu prošlu jesen odlučili ukazati povjerenje. Zanemarimo ABA ligu koja je vjerojatno što se tiče Zadra zaključena priča, jer se pokazalo da ništa ne može ispuniti dušu navijača Zadra koliko može trenutak u kojem se podiže trofej, a u ovom trenutku to je jedino moguće u domaćim okvirima. Uz Jusupa koji predstavlja taj domaći, zadarski, element svakako su i jedina dva »fetiva« Zadranina u rosteru, Ive Ivanov i Dominik Mavra. Njih dvojica bili su dva najbrža i dva najbolja konja u Jusupovoj zapregi koja je prestigla opasnu Cibonu u drugom poluvremenu. Kapetan je dočekao konačno da i on spremi jedan trofej u svoju vitrinu u dresu najdražeg kluba, a za to je morao potegnuti kao nikad dosad. Ubacio je 18 poena, uhvatio šest lopti te udijelio tri asistencije dok je Mavra koji je u trenutku povratka u matični klub u studenom prošle godine kazao da je došao osvojiti trofej u svoj grad. I čovjek je doslovno ispoštovao sve što je i rekao. Maestralna partija, okrunjena s 20 poena i čak devet asistencija ga je neminovno etiketirala kao najzaslužnijeg što je Krešin kup konačno došao u grad odakle je sve i krenulo prije 22 godine. Bilo bi nepravedno ne dotaknuti se i njihovih suigrača koji su svaki po nešto ugradili u veliki dan zadarske košarke. Krenimo od Amerikanaca Allena i Ahmeda koji su sigurno nakon subotnje utakmice shvatili o čemu se to pričalo kad su dolazili u Zadar zaraditi svoj kruh. Čuli su da je ovo ludi grad što se košarke tiče i da u Zadru vrijede neka druga pravila u odnosu na ostale košarkaške sredine. Iskustvo koje su dobili u grotlu Višnjika i svom tom slavlju im sigurno govori da se neke stvari ipak ne mogu kupiti novcem, a to su i pokazali žarom i energijom koju su uložili na terenu. Bio je vrlo zanimljiv i detalj nakon završetka finala u kojem Šibenčanin Martin Junaković reže mrežicu s obruča i koliko mu je značio ovaj trofej sa Zadrom unatoč tome što će njegov potez sigurno teško proći bez osude od strane šibenskih Funcuta, jer nažalost imamo itekako priustan isti slučaj s Marčinkovićem i Tornadom. Također je bilo fascinatno promatrati Stefana Fundića i njegovo slavlje. Nevjerojatno da čovjek koji je došao iz još uvijek mnogima »nepoželjne« Srbije je uspio u niti osam mjeseci kupiti srca apsolutno svih navijača Zadra i to od prvog dana svog dolaska na Višnjik. Stipe kako ga od milja zovu navijači slavio je kao da je rođen na Voštarnici i kao da je cio život strpljivo čekao da konačno osvane dan kad će sa suigračima podignuti trofej u zrak. Fundić je pravi primjer kakvi igrači se trebaju u budućnosti dovoditi sa strane, a takav primjer je i Dominic Gilbert koji jest lani zabio pobjednički koš u dresu Cibone za naslov Hrvatske, ali kako je odigrao finale i kako je po završetku utakmice ušao na istočnu tribinu ispod koša i grlio se sa svima dokaz je da su to trenuci koji se pamte cijeli život i da stvarno »ovoga nigdi nima i da nitko ovo ne more platit.«

Trofeji Zadra
Prvenstvo Hrvatske: 2004./05., 2007./08.
Kup Krešimira Ćosića: 1998., 2000., 2003., 2005., 2006., 2007., 2020.
Prvenstvo Jugoslavije: 1964./65., 1966./67., 1967./68., 1973./74., 1974./75., 1985./86.
Kup Jugoslavije: 1969./70.
ABA liga (Goodyear): 2002./03.

Pobjednici Kupa
1992.        SD Split
1993.        SD Split
1994.        CO Split
1995.        Cibona
1996.        Cibona
1997.        CO Split
1998.        Zadar
1999.        Cibona
2000.        Zadar
2001.        Cibona VIP
2002.        Cibona VIP
2003.        Zadar
2004.        Split CO
2005.        Zadar
2006.        Zadar
2007.        Zadar
2008.        Zagreb CO
2009.        Cibona
2010.        Zagreb CO
2011.        Zagreb CO
2012.        Cedevita
2013.        Cibona
2014.        Cedevita
2015.        Cedevita
2016.        Cedevita
2017.        Cedevita
2018.        Cedevita
2019.        Cedevita
2020.        Zadar

Momčadi s kojima je Zadar osvojio Kup
1998.
Joke Vranković, Mario Gašparović, Jure Ružić, Ivan Perinčić, Marin Pestić, Emilio Kovačić, Branimir Longin, Kristijan Ercegović, Gerald Lewis, Tome Ružić, Marko Žorž, Jurica Žuža. Trener: Danijel Jusup.
2000.
Arijan Komazec, Scott Stewart, Marko Popović, Hrvoje Perinčić, Jurica Žuža, Darko Krunić, Jure Ružić, Kristijan Ercegović, Tome Ružić, Dino Rađa. Trener: Ivica Burić.
2003.
Damir Tvrdić, Jakov Vladović, Marko Popović, Branimir Longin, Hrvoje Perinčić, Marko Šamanić, Šime Špralja, Mladen Erjavec, Toni Dijan, Ivo Pavić, Michael McDonald, Michael Meeks. Trener: Danijel Jusup.
2005.
Siniša Štemberger, Jakov Vladović, Rok Stipčević, Pankracije Barać, Juby Johnson, Roko Čiklić, Šime Špralja, Todor Gečevski, Kyle Hill, Marko Banić, Jure Lalić, Aramis Naglić. Trener: Rudolf Jugo.
2006.
Siniša Štemberger, Jakov Vladović, Hrvoje Oršulić, Pankracije Barać, Juby Johnson, Roko Čiklić, Dean Oliver, Todor Gečevski, Damir Tvrdić, Frano Čolak, Jure Lalić, Andrae Patterson. Trener: Vlado Vanjak.
2007.
Vladimir Anzulović, Jakov Vladović, Rok Stipčević, Pankracije Barać, Julius Juby Johnson, Mario Filipović, Todor Gečevski, Frano Čolak, Jure Lalić, Hrvoje Perinčić, Carl English, Hrvoje Oršulić. Trener: Petar Popović.
2020.
Karlo Uljarević, Bryon Gregory Allen, Ive Ivanov, Ivan Siriščević, Muhammed Bashir Ahmed, Jan Palokaj, Domagoj Vuković, Martin Junaković, Dominik Mavra, Stefan Fundić, Jure Planinić, Dominic Gilbert. Trener: Danijel Jusup.

Najbolji strijelci Zadra u pobjedničkim finalima
1998. Zadar – Zagreb 82:70 (Emilio Kovačić 18)
2000. Zadar – Cibona 71:62 (Dino Rađa 27)
2003. Zadar – Cibona 72:59 (Marko Popović 18)
2005. Zadar – Cibona 94:89 (Marko Banić 19)
2006. Zadar – Zagreb 84:69 (Damir Tvrdić 21)
2007. Zadar – Zagreb 90:83 (Jure Lalić 19)
2020. Zadar – Cibona 89:75 (Dominik Mavra 20)

Trofejni zadarski treneri
Godina       Trener             Natjecanje
1965.       Enzo Sovitti        Prv. Jugoslavije
1967.       Đorđo Zrilić         Prv. Jugoslavije
1968.       Đorđo Zrilić         Prv. Jugoslavije
1970.       Trpimir Lokin      Kup Jugoslavije
1974.       Lucijan Valčić      Prv. Jugoslavije
1975.       Lucijan Valčić      Prv. Jugoslavije
1986.       Vlado Đurović      Prv. Jugoslavije
1998.       Danijel Jusup      Kup K. Ćosića
2000.       Ivica Burić           Kup K. Ćosića
2003.       Danijel Jusup      Goodyear liga
2003.       Danijel Jusup      Kup K. Ćosića
2005.       Rudolf Jugo        Prv. Hrvatske
2005.       Rudolf Jugo        Kup K. Ćosića
2006.       Vlado Vanjak      Kup K. Ćosića
2007.       Petar Popović     Kup K. Ćosića
2008.       Aco Petrović       Prv. Hrvatske
2020.       Danijel Jusup      Kup K. Ćosića

Zadrov put do Kupa 2020.
Osmina finala: Alkar – Zadar 75:84
Četvrtfinale: Zadar – Sonik P. 99:73
Polufinale: Zadar – Split 85:75
Finale: Zadar – Cibona 89:76