»Minjaju po pet eura u mjenjačnici i kupuju pomidore na pijaci«

Rasprave o (bez)vrijednosti naše turističke ponude svake sezone pune stranice domaćih medija, nude se analize, dijagnoze, službene statistike – sve kako bi se dao jasan i precizan odgovor na pitanje: zašto smo (ne)uspješni? Dok, s jedne strane, službeni izvori iz godine u godinu lansiraju hvalospjeve o novim rekordima (doduše, ove godine su priznali da je zabilježen pad od 3 do 4 posto u odnosu na srpanj prošle godine), s druge strane slika »odozdo« izgleda prilično drugačije.
Doći će uvik neke nove budale
U jednoj šetnji Kalelargom, slušajući komentare tzv. običnih ljudi, »hodajućih analitičara« naše zbilje, zabavili smo se njihovim zapažanjima, ocjenama i kritikama naše turističke ponude. Prenosimo ovdje jedan isječak iz te »sociologije ulice«, a vrijeme i prostor istraživanja su jutarnji sati, srijeda, na potezu od Narodnog trga do Sv. Stošije.
– Jesi vidija što je napisala ona manekenka Ljupka Goić, da joj je u Zagrebu prijateljicu koja je došla iz Japana taksist ‘odera’, uzeja joj 140 kuna od kolodvora do Knežije, a tu je rutu ona plaćala maksimalno 50 kuna! Dobro je ona prošla, uzvrati mu sugovornik, srića da nije došla u Zadar! Tu bi je olakšali bar za sto eura od Zemunika do grada!
– J… te, koja smo mi rupa – oguli, zaje.., prevari! Ko da nam je to zadnja zarada u životu! A oće li taj turisti više ikada doći u nas, briga nas za to! A čuj, na svitu je sedam miljardi ljudi, doći će uvik neke nove budale – zaključi drugi »peripatetičar« s Kalelarge.
Prolazeći pored plakata na kojem se nudi jednodnevni izlet na Kornate za 340 kuna, skreće s teme ovaj prvi.
– Gle ovo, recimo, 50 eura za jedan đir do Kornata po glavi. A za 50 eura dođeš avionom iz Belgije do Zadra, jesi vidija ono, pisalo neki dan u Zadarskom!? E, je, a brodari se žale da su im vezovi skupi, neki dan trubili po moru, u znak protesta! Ne razumin, stari moj, kako je u nas sve skupo, a nikom se ništa ne isplati. Taksisti deru, ovi na brodovima deru, čoviku Nijemcu odvedu auto s parkinga pa ga dolazak u grad košta 1.200 kuna, apartmani skuplji nego u Grčkoj, a svi kukaju! Piroška sa sirom ovdi u Mlinara šest kuna, a u Zagrebu ista takva četiri kune! Jel’ to matematika ili kemija, ćo? Ma to ti je psihijatrija! – kaže mu subesjednik.
Điramo po Kalelargi i mudrujemo na plus 35
– Prolazim neki dan kraj one žute mjenjačnice, i vidim dva lika, mislim da su Česi bili. Jedan minja pet eura, a drugi deset eura. I mislin se, al ćemo se od ovih turista okoristiti. A to mu je za komad pizze ili burek priko puta na Kalelargi, šta ti je!? – uzvrati mudro drugi.
Ma jedu oni i verduru, ali to ti kupuju tamo na zelenoj pijaci! Tamo ih ima ka Kineza.
Ovaj isječak »glasa naroda« koji smo zabilježili na zadarskoj žili kucavici, ilustrira ono što će »ozbiljni ljudi u kravatama« nazivati nekim drugim terminima – izmjenom socijalne strukture gostiju i drugim kitnjastim formulama, ali su naša dva »peripatetičara« s Kalelarge sve to (pa i više od toga) dijagnosticirala najobičnijim pučkim jezikom i logikom svakodnevice. Pri tome oni su zapravo iskreno prozborili više o nama samima, nego o njima (turistima).
Upravo zato, namjerno smo za kraj ostavili onaj dio ćakule s Kalelarge koji najrječitije oslikava baš nas u cijeloj toj priči. Kad je jedan iz ovog hodajućeg misaonog dvojca prozborio ono o mijenjanju pet eura kako bi se kupio komad pizze, drugi se samo rezignirano nadovezao: Da, ali čovik je privalija iljadu kilometara i potega vamo na more! A di smo nas dvojica!? Điramo po Kalelargi i mudrujemo na plus 35! Oćemo mi ća popiti? Čekaj da vidin iman li šoldi u takujinu.