O Zadranima i “Zadranima”

DOKUMENTARAC O SEFEROVIĆU
Došlo mi je da se ubijem kada sam shvatio da sam od cijele emisije o  Abdulahu Seferoviću uhvatio samo zadnjih pet minuta… A što ću kada  nisam pratio što je na programu? U svakom slučaju o Sefiju sam već pisao kada je o njemu snimljena emisija „Manjinski mozaik“. Tada sam,  ovako inventivan, napisao da Seferović za Zadar nije manjina nego veličina i još sam toga mišljenja. Sefi je naime, živi dokaz tvrdnje da se ne  moraš roditi u nekom gradu da bi ga volio i bio njegov reprezentativni  primjerak i dio njega. Ali, da ne duljim. Odlična emisija, bar onih zadnjih pet minuta koje sam vidio, a vjerujem da ću negdje pronaći cijelu  emisiju što će mi svakako javiti moji vjerni čitatelji koji dijele moj ukus  i moju kulturu. Hvala im na tome… 
TO JE IPAK MUZIKA ZA "CIGANE"
Ove smo nedjelje na drugom programu Hrvatske televizije mogli gledati zanimljiv glazbeno dokumentarni film „Novi Gypsy Kingsi“, o rumunjskim superbogatim Romskim glazbenim zvijezdama, naravno ako  se to uopće može nazvati glazbom. Zarađuju i po 20.000 eura po svadbi, a imaju i milijune pregleda na jubitou. Pa su tu i veze s kriminalnim  podzemljem, jer i oni, pogodili ste naravno, jako vole takvu muziku… U  svakom slučaju, radi se o bezvrijednom glazbenom smeću, ali i o svojevrsnom subkulturološkom fenomenu. Naravno, sve to neobično podsjeća na naše /Bože mi oprosti što sam to nazvao našim/ cajke, turbo  folk ili kako se te fekalije već nazivaju. Urednici su po svom dobrom  starom običaju ovaj uznemirujući dokumentarac stavili na program tamo negdje oko ponoći tako da ga nitko tko ujutro radi ne može gledati,  tako da se još jednom postavlja pitanje – zašto otkupljuju ovakve dokumentarce /ovaj je Britanske proizvodnje/, ako ne žele da ih ljudi gledaju.
Glavne zvijezde su  izvjesni „Dan Jazavac“ i još jedan čije sam hvalevrijedno i zanimljivo ime zaboravio, a oni su megapopularni i megabogati. Žive u dvorcima, voze Ferrarije, dok njihovi romski sunarodnjaci  umiru od gladi. U cijeloj je priči jako lijepo je saznati kako su bili obespravljeni za vrijeme Čaušeskua, a onda su, kada su im konačno dozvolili da se produciraju u javnosti /i zagađuju tu istu javnost/, počeli su  pjevati i na rumunjskom jer ne moraš biti ciganin da bi volio ovakve  cajkaše, već ih sasvim lijepo možeš slušati i u Zadru što je nažalost već  postala rutina, a mladi se više čak i ne srame priznati da su potpali pod  njihov balkansko-ciganski utjecaj.
U svakom slučaju, u ovoj emisiji sve možeš saznati osim onoga najvažnijeg. Odakle dolaze tolike pare, kako tim pjevačima tako i tim bogatunima koji ih plaćaju? Na kraju prikažu i one prave, izvorne romske  muzičare koji sada jadni skapavaju od gladi jer ih više nitko ne želi na  svadbama i zabavama, jer se tamo sada slušaju samo cajkaši, a što je  jedan od razloga zašto i kod nas sve manje muzičara ima želudac za  sviranje smeća.
NOĆ MUZEJA – PRILIKA ZA SRESTI URBANE I PISMENE  LJUDE
 U televizijskim smo izvješćima imali prilike saznati kako je održana  još jedna Noć muzeja i kako je ove godine posjet bio nešto slabiji nego  prethodnih godina. Iskreno, kao čovjek kakav jesam, sadržaje svih zadarskih muzeja /osim Muzeja stakla. Ne znam zašto, ali tako je/ već  znam napamet pa mi i nije neki doživljaj ponovno sve to gledati. Ipak,  ima jedna stvar koja me svake godine ponovno tjera da se guram i smrzavam. O čemu se radi? Pa to je jedno od zadnjih mjesta gdje još možeš  susresti kulturne ljude, cijele porodice koje sa svojom dobro odgojenom djecom mirno prolaze pokraj tebe, bez želje da ih za razliku od  onih primitivaca koji dreče po trgovačkim centrima povučeš za uši i  potjeraš izvan gradskih zidina, u koje se nekada nije smjelo tek tako  unići. E sad bi već moglo biti pisanih prigovora mome uredniku pa bolje da prekinem, a onima koji misle da sam isključiv preporučujem da  pročitaju početak ove kolumne. Toliko o Zadranima i „Zadranima“.