PROFESIONALNO SAGORIJEVANJE Stalnim dokazivanjem radnik gubi motiv i volju za radom

Sve veći broj ljudi pogođen je burnoutom odnosno sindromom izgaranja na poslu, a da nisu uopće svjesni ove pojave koju često  zamjenjuju za depresiju. Ovaj sindrom, koji se više počeo istraživati tek  prije nekoliko desetljeća, karakterizira promjena stava prema poslu, koja  započinje postupnim gubitkom idealizma, energije i smislenosti vlastita  rada, a praćen je stresom i frustracijom zbog čega pogođene osobe često  misle da pate od uobičajene depresije. Porastu broja osoba koje pate od  burnouta pridonosi sveopća nesigurnost za radno mjesto, pa onda i  grčevita borba za njegovim očuvanjem, ali i slaba zaštita prava radnika  koji su prisiljeni dulje raditi i stalno se dokazivati. Procjene govore da danas u svijetu od ovog sindroma pati čak trećina zaposlenih.

Sličnosti i razlike s mobingom
O kakvom je sindromu riječ i koje sve posljedice ova, javnosti i dalje  malo poznata pojava ima na ljudsko zdravlje, upitali smo dr. Darka Laburu, poznatoga zadarskog specijalista psihijatra i subspecijalista forenzičke psihijatrije.
– Burnout ili profesionalno sagorijevanje nije poseban psihijatrijski  entitet, nije izdvojen poremećaj i klasificiran u međunarodnim klasifikacijama, već je riječ o psihosocijalnom fenomenu, jednako kao i mobing.  U medicinskoj literaturi ovaj fenomen je opisan kao niz tjelesnih i mentalnih simptoma iscrpljenosti, odnosno kao produljeni odgovor na kronične osobne emocionalne i interpersonalne stresne događaje na radnome mjestu, kaže dr. Labura i navodi kako osoba koja pati od burnouta  osjeća kroničnu napetost jer ima osjećaj da je sve što radi nedovoljno i  nedostatno. Sve to uzrokuje osjećaje kao što su bespomoćnost, umor, iscrpljenost i kognitivni gubitak.
– Sindrom se manifestira s tri osnovne skupine simptoma: emocionalnom iscrpljenošću, osjećajem promjene vlastite osobnosti, te percepcijom smanjenog osobnog postignuća. Emocionalna iscrpljenost odnosi  se na osjećaj osiromašenosti ili oslabljenosti emocionalnim sadržajima  što na kraju rezultira gubitkom energije i motiva, dok osjećaj promjene  doživljavanja sebe, označava emocionalno distanciranje i gubitak idealizma u radu, što se najčešće iskazuje u negativnim stavovima osobe prema učinkovitosti posla. Takva osoba se pita zašto to radi i misli kako to  nema smisla. Percepcija smanjenog osobnog postignuća uključuje smanjenje osjećaja uspješnosti i postignuća na poslu, pojašnjava dalje dr.  Darko Labura, te ističe kako ovaj sindrom ima sličnosti, ali i razlika s puno češće spominjanim mobingom.
– Burnout može biti povezan s mobingom na poslu, ali ne nužno jer  profesionalno sagorijevanje može biti i posljedica sociopsiholoških fenomena – utrke za dobitkom, natjecanjem, životnim okolnostima, opsesivnošću, ali i osjećajem manje vrijednosti i osjećajem nepovjerenja u  vlastite mogućnosti, kaže dalje zadarski psihijatar, te navodi da istraživanja često pokazuju povezanost između profesionalnog sagorijevanja i  smanjene kvalitete i kvantitete učinkovitosti izvedbe na radnom mjestu,  što dovodi do apsurdne situacije da upravo stalni poticaj za rad i dokazivanje na poslu u konačnici završavaju gubitkom entuzijazma, volje i vjere u vlastite snage.

Simptomi i terapija
Dr. Labura, nadalje, objašnjava na koji način i u kojim okolnostima se  osobe mogu nositi s ovim sindromom, odnosno što se zbiva kada se pogođene osobe ne uspijevaju „izvući“ iz stanja u koje ih je dovelo profesionalno sagorijevanje.
– Prosječna, do tada mentalno zdrava osoba, može prevladati sva  psihološka zbivanja i promjene koje donosi stanje profesionalnog sagorijevanja uz uvjet da se promijene okolnosti koje su dovele do nastajanja  ovog sindroma, kao i uz uvjet da se izvrši korekcija osobnih shvaćanja,  interpersonalni odnosi ili da osoba promijeni posao i životne okolnosti  ukoliko je to neophodno. U situacijama, pak, kada vlastiti mentalni i  obrambeni mehanizmi ne mogu kompenzirati niti savladati sve promjene nastale u profesionalnom sagorijevanju, mogu se javiti simptomi koji  su najbliži posebnom psihičkom poremećaju koji se zove poremećaj prilagodbe i označen je po međunarodnoj klasifikaciji oznakom F 43.2. Radi se o stanju subjektivnog distresa i emocionalnog poremećaja koji  obično remete socijalno funkcioniranje, a nastaju u razdoblju prilagodbe na životne promjene ili su posljedice stresnog događanja, ističe dalje  dr. Labura i dodaje da je tada profesionalno sagorijevanje dosegnulo takav intenzitet da osoba ne može funkcionirati na radnom mjestu i u radnom okruženju.
– U takvim su slučajevima manifestacije različite i mogu se iskazivati u  rasponu od depresivnog raspoloženja, anksioznosti ili pak mješavine jednog i drugog. Može se javiti kratkotrajna depresivna reakcija koja traje  do mjesec dana, ali i produljena depresivna reakcija koja se javlja kao  odgovor na produljeno izlaganje stresnoj situaciji, a čije trajanje ne prelazi dvije godine. Može, također, nastati poremećaj i s drugim emocijama kao što su zabrinutost, ljutnja, napetost, poremećaj ophođenja, pogotovo u mlađih osoba, pa i agresivnost, disocijalno ponašanje, kao i sukobi na radnom mjestu s drugim osobama, ističe još psihijatar Labura i  upozorava da su mogući čak i dublji poremećaji u osoba koje već imaju  psihijatrijsko oboljenje ili je ono bilo latentno pa se sada pojavilo, kao što  je velika depresija sa suicidalnim tendencijama, psihotična kriza, recidiv  alkoholičara ili ovisnika.

Mjere samopomoći
Što se savjetuje osobama pogođenima ovim sindromom, upitali smo  još dr. Laburu.
– Osobama koje imaju burnout sindrom savjetuju se mjere samopomoći, primjerice, da isplaniraju vrijeme za nesmetano razmišljanje i  opuštanje, pokušaju izbjegavati stalnu brigu, da ne odgađaju obaveze,  ne pretrpavaju se dnevnim obvezama, kao i sve ostale mjere za suzbijanje stresa poput pravilne ravnoteže života koja uključuje raspodjelu vremena na duhovne i fizičke aktivnosti, na obitelj, društvo, intelektualne  aktivnosti, kulturu, sve do kvalitetne prehrane ili optimističnog predefiniranja situacije. U slučaju pogoršanja sindroma i nastanka depresivnih  smetnji potrebno je potražiti stručnu pomoć pri čemu će psihijatar  odrediti potrebu uključivanja psihofarmaka, odnosno antidepresiva. U  slučaju nastanka psihotičnih simptoma preporučuje se terapija antipsihoticima, a kod nastanka suicidalnih misli i hospitalizacija na psihijatrijskom odjelu, zaključuje dr. Darko Labura, ističući još kako burnout  sindrom podjednako ugrožava oba spola, te je zbog sve dinamičnijeg  životnog, a osobito radnog ritma posljednjih nekoliko desetljeća u stalnome porastu.