Dobili potpore, a izgubili dobivene pašnjake

Prije točno godinu dana Ariana i Svemir Tadić ispričali su nam priču o svojem obiteljskom gospodarstvu, ali priča tada nije imala završetak. Krajem prošle godine učinilo se da će priča kojoj je radnja započela prije sedam godina ipak dobiti svoj epilog.
Po isteku tih sedam mukotrpnih godina s više padova nego skokova, posve suprotno događaju iz Biblije kada je u Egiptu nakon sedam godina obilja uslijedilo sedam gladnih godina, Tadićevi su primili više nego dobru obavijest.
Odluka o potpori
Ta nadasve usrećujuća vijest bila je Odluka o dodjeli sredstava unutar podmjere 6.1. u iznosu od 50.000 eura. To je potpora  mladim  poljoprivrednicima koja ima  za cilj olakšati početno osnivanje  poljoprivrednog  gospodarstva  i restrukturiranje postojećih poljoprivrednih gospodarstava, a cilj je pomoć takvim gospodarstvima da postanu komercijalno održiva, da se poboljša dobna struktura poljoprivredne radne snage, te zadržavanje stanovništva u ruralnim područjima.
Ariana Tadić je u trenutku podnošenja Zahtjeva za potporu imala 39 godina, te je sukladno Programu  ruralnog  razvoja  ispunjavala bitan kriterij da poljoprivrednik u trenutku podnošenja Zahtjeva nema  više  od  40 godina, posjeduje  odgovarajuća  stručna znanja  i vještine te  je  po  prvi  put na  poljoprivrednom  gospodarstvu postavljen   kao   nositelj  poljoprivrednog  gospodarstva.
Ariana je ispunjavala sve kriterije, ali se pribojavala da će limitirajući čimbenik biti njezine godine jer u pitanju su bili mjeseci, budući je već bila u četrdesetima.
Poneseni entuzijazmom nakon Odluke o dodjeli sredstava dali su se u posao, te počeli s provedbom aktivnosti koje su naveli u Poslovnom planu. Prioritetna aktivnost ulaganja im je bilo poljoprivredno zemljište jer je ono svih proteklih godina i bilo glavna okosnica njihovog neuspjeha, a glavnina potpore je bila namijenjena upravo u tu svrhu.
Pašnjaci kao noćna mora
Konačno su mogli realizirati planove koje su započeli davne 2009. godine kada su otvorili OPG-o s namjerom razvijanja govedarstva, te su se natjecali za kreditna sredstva putem tadšnjeg Operativnog programa govedarske proizvodnje.
No, kao i tada, opet se pojavio isti problem – pašnjaci! Naša “noćna mora” koja nas prati u korak, kaže Svemir pa pojašnjava:
– Nismo uspjeli tada (prije 8 godina op. a.) dobiti državne pašnjake u Lici ni na koji oblik korištenja, a bio je to uvjet za realizaciju kredita. Ne samo da nismo uspjeli ostvariti kredit nego smo došli u još veće probleme kako od strane Hrvatskih šuma tako i od lokalnog stanovništva u Lici, točnije na području Bruvna, pa smo unatoč činjenici da govedarstvo u sustavu krava-tele nema izgleda za kvalitetan uzgoj, odnosno opstanak u k.o. Raštević ipak bili primorani vratiti blago u Raštević.
Bila je to borba za opstanak, ili preseliti krave ili ih prodati.
Lako bi ih bilo prodati po cijeni koju su kupci zamislili, a pitanje je što dalje, od čega živjeti jer stočarstvo nam je u krvi, a za bilo koju vrstu životinja uvijek je upitno zemljište (uvjet: 1,5 krava na 1 ha poljoprivredne površine).
Nakon sedam godina upornog traganja, pisanja zahtjeva nadležnim institucijama uz istovremenu borbu za održavanje proizvodnje, a posebice održavanje grla u kondiciji dobivamo pozitivnu odluku od Agencije za poljoprivredno zemljište.
Agencija odobrila pa poništila
Odobrava nam se zahtjev za koncesiju 180 ha državnih pašnjaka na području Like. Nitko sretniji od nas, a kada je nedugo zatim stigla i Odluka o dodjeli sredstva za podmjeru 6.1. mislim da postoji aparat za mjerenje hormona sreće da bi se od siline raspao. Konačno naša vizija-farma s dvije stotine krava dobiva svoj smisao.
Odmah smo pošli s realizacijom poslovnog plana, prvi korak je bio kupnja imanja s 11,00 ha poljoprivrednog zemljišta u Lici, nabava velikog traktora od 120 ks i građevnog materijala za montažnu staju cca 220 m kvadratnih. Staja je u završnoj fazi i radi se užurbano kako bi stado koje sada već broji preko 40 grla sa pomlatkom što prije išlo na ličke pašnjake i tako pomoglo i sebi i nama. Ovdje naime više nemaju što pasti i svakodnevno ih prihranjujemo sijenom i koncentriranim krmivima, a to je čisti financijski gubitak. Ali, priča ne završava … I sretno su došle na bogate ličke pašnjake i … Iz Agencije je stigla nova obavijest kojom se poništava prethodna Odluka o dodjeli zemljišta s obrazloženjem da HŠ ( Hrvatske šume ) imaju drugi plan gospodarenja navedenim površinama, pošumljavanje.
Tuga i neizvjesnost
Sav entuzijazam Tadićevih je odjednom nestao, a mjesto je zauzela ogorčenost, tuga i beskrajna neizvjesnost. Otvorila su nam se jedna vrata, a zatvorila druga, kaže Ariana pa dodaje:
– Ne, nećemo odustati, ne možemo, volimo ovo blago i ono nas voli i treba jednako kao i mi njega. Najžalosnije je to da smo korisnici sredstava EU fondova i da se očekuje da to opravdamo i da povećamo proizvodni kapacitet, moderniziramo i unaprijedimo poslovanje, a mi smo sputani s onim čime ne bi trebali biti. Najviše neobrađenog i nekorištenog poljoprivrednog zemljišta nalazi se upravo u priobalnim županijama, ali ga oni kojima je ono doista potrebito i koji isključivo egzistiraju od toga ne mogu dobiti niti na korištenje niti na koncesiju. S druge strane na korištenje ga dobivaju oni koji nemaju niti jedno jedino grlo.
Unatoč svemu impresivna je slika dok Tadiće promatrate kako zdušno i s ljubavi prilaze svakom pojedinom grlu i brinu o krmi i pitkoj vodi kako bi uopće opstale na oskudnim pašnjacima ne gubeći niti na trenutak nadu da će njihova priča ipak imati završetak kakav uvijek priželjkujemo u svakoj priči.