Povijest trajnog ukrasa tijela: Prva tetovaža pronađena je čak 5 tisuća godina prije Krista

Ljeto otkriva tijela, pa i ona s tetovažama koja sve češće viđamo kod svih generacija, od tinejdžera do djedica. Na plažama šetaju i šepure se zmajevi, zmije bodeži, cvijeće, a viđaju se ispisane razne poruke na razumljivim i manje razumljivim jezicima ili starim znakovljem.

O trendu tetoviranja naročito se govori posljednjih godina, ali ipak tetoviranje je postojalo oduvijek i događalo se u svim krajevima svijeta među pripadnicima različitih društvenih slojeva.

Prisjetimo se samo travanjskog broja filipinskog Voguea na čijoj je naslovnici objavljena fotografija tetovirane 106-godišnje Filipinke Apo Whang-Od. Apo Whang-Od, poznatija kao Maria Oggay, jedna je je od najstarijih majstorica tradicionalne tetovaže te ujedno najstarija osoba koja je ikada objavljena na naslovnici Voguea.

Zlatan Ibrahimović planetarno je poznat i po tetovažama

Arheološki tragovi

Ipak, moda tetoviranja zabilježena je puno prije filipinske majstorice o čemu svjedoče arheološki tragovi stari oko 12.000 godina.

Prvi nepobitan dokaz je ledena mumija Ötzy stara 5.400 godina s očuvanih čak šezdesetak tetovaža koja je pronađena u Alpama između Austrije i Italije. Osim nje pronađene su i druge mlađe ledene mumije u grobnicama ruskih stepa, a mnogi dokazi nalaze se i u opisma grčkih, rimskih i egipatskih kroničara.

Tetoviranje, oslikavanje ljudskoga tijela unošenjem neizbrisivog pigmenta pod kožu, kroz povijest je imalo različita značenja, povode i razloge kojima se iskazivao društveni položaj, pripadnost određenoj skupini, a često su imale i magijsko značenje u cilju zaštite od sila zla.

Riječ »tattoo« zabilježena je prvi put 1769. godine, a zapisao ju je u svom brodskom dnevniku kapetan James Cook. Sama riječ »tattoo« izvedenica je iz maorske riječi »tatao« što znači »označiti«.

Mornari koji su doplovili do Polinezije preuzeli su tetoviranje od Maora i proširili ga po zapadu. Na istoku, posebice u Japanu, tetoviranje je bilo dio tradicije.

Prva svjedočanstva o tetovažama datiraju oko 5.000 godina prije Krista, a prvi pisani zapisi datiraju od 300. godine prije Krista koji su zabilježeni u povijesti kineskih dinastija.

Ipak u jednom razdoblju japanske povijesti u 9. stoljeću poprima negativne konotacije pa je tetovaža postala način obilježavanja zločinaca kojima se tetoviralo čelo kako bi ih se lakše razlikovalo.

Ipak moda tetoviranja vratila se početkom 17. stoljeća. Zlatno doba japanske tetovaže, Edo razdoblje, trajalo je do druge polovice 19. stoljeća, kada tetovaža doživljava kulminaciju te se počinje oslikavati cijelo tijelo.

Irezumi je pojedinačna tetovaža, a tehnika Horimono podrazumijeva tetovažu cijelog tijela kojem se prilazi kao neoslikanom platnu. Japanska tetovaža ima svoj poseban stil i radi se s posebnim alatom koji svaki majstor tetovaže radi za sebe.

To je bambusova drška sa snopom iglica koje su za dršku pričvršćene svilenim koncem. Tinta se pak bazira na komprimiranom ugljenu. Umjetnik jednom rukom oslikava kožu, a drugom je rasteže što je bolan i dugotrajan proces.

Prepoznatljive tetovaže neprežaljene Amy Winehouse

Ta moko

Ukrašavanje tijela kroz povijest imalo je različita značenja: religijska, ritualna ili estetska, neovisno o stupnju civilizacijskog razvoja, kulturi i kontinentu.

Ta moko je tehnika kojom su se tetovirale usne, brada i čelo, bedra i stražnjica, crnom i plavom bojom, a nose ih muškarci i žene.

Ovom bolnom metodom ukrasi su se nanosili rezbarenjem, a simbolizirali su kod žena ljepotu, a kod muškaraca hrabrost. Ta moko ili samo moko, predstavlja manifestaciju pravog identiteta neke osobe. Vjeruje se da svatko nosi svoj moko te da će ga majstor tetovaže jednom iznijeti i na površinu.

Bio je to duboko osoban proces, koji je mogao trajati mjesecima. Tradicionalno se izvodi rezbarenjem. Simboli se urezuju uz pomoć posebnog alata uhi, dlijeta izrađenog od kosti albatrosa, te malja od maira drveta.

Rezbarije se obilježavaju prirodnim pigmentom. Crna se boja dobivala od izgorenog drveta, a svjetlije boje od gusjenica ili od Carui smole, kao i nekih drugih biljaka. Svako je plemensko područje koristilo različite pigmente koji su se spremali u ukrašene posude.

Pigmenti su se čuvali kao obiteljske dragocjenosti pa bi se za vrijeme nekorištenja zakapali kako bi se sačuvali.

Tā moko tetovaža je mnogo više od dekorativne tetovaže kakvom se danas tetovaže najčešće predstavljaju. Ona predstavlja nečije porijeklo i statusni simbol.

Ta moko su na Novi Zeland donijeli Maori iz svoje istočne polinezijske domovine. U Maori kulturi, Ta moko tetoviranje je predstavljalo prekretnicu između djetinjstva i odrasle dobi, a obavljalo se uz razne obrede i rituale.

Tetovaža je predstavljala pripadanje višem socijalnom statusu, a služila je i za privlačenje suprotnog spola. Tradicionalno su ga izvodili tohunga Taā moko, šamani specijalizirani za izvođenje moko rezbarija.

Moko nose i muškarci i žene, a primjenjuje se na licu, stražnjici (raperape) i bedrima (puhoro) kod muškaraca, te na bradi (kauae), usnama (ngutu) i ramenima žena.

Lijeva strana lica se odnosi na povijest oca, a desna na povijest majke. Svi simboli imaju svoje značenje, a obično nose plemensku vezu koja govori o porijeklu i priči nosioca.

Legenda

Kod muškaraca, tetoviranje stražnjice i zadnjeg dijela nogu naglašava senzualnost oblina. Moko na glavi izričito je izražavanje maorskog identiteta. Vjeruje se da je glava najsvetiji dio tijela te moko na licu izražava izjavu o samom sebi i vlastitom integritetu. Centar čela (ngakaipikirau) označava opći rang te osobe.

Područje ispod obrva (ngunga) označava njegov položaj dok je područje oko očiju i nosa (uirere) određeno podplemenskim statusom. Sljepoočnice (uma) su za prikaz detalja bračnog stanja, a površina ispod nosa (raurau) prikazuje njegov službeni potpis.

Obrazi (taiohou) pokazuju prirodu posla osobe, brada (wairua) njegov ugled, a područje čeljusti (taitoto) označava status rođenja. Žene također nose moko, na licu, a može biti na čelu, nosnicama, iznad gornje usne ili vratu, no ponajviše na bradi.

Legenda pak kaže kako su jednog dana poglavicu Maora, Mataora, posjetili mladi ljudi iz Rarohenga (podzemlja). S njima je bila i Niwareka, kći vladara podzemlja Uetonga u koju se Mataora zaljubio.

Vjenčali su se i bili zajedno sretni sve do dana kada je Mataora postao ljubomoran i kada je udario Niwareku. Zbog toga se ona vratila kući u podzemni svijet. Mataora je tugovao zbog svojih postupaka i otišao je do kuće Uetonga kako bi je vratio. Uetonga je izvodio tetoviranje i pristao je da stavi tetovažu na Mataora, čije je lice bilo samo obojano.

Tijekom tetoviranja Mataora je pjevao o svojoj patnji i potrazi za Niwarekom u podzemlju, koja je najzad čula ove vijesti i odlučila je da mu se vrati. ​Mataora je dobio dopuštenje da se vrate u gornji svijet, a njegove su tetovaže služile kao podsjetnik da izbjegava zlo iz gornjeg svijeta.

Harry Styles

Nepoželjne i zabranjene

Tetovaže nisu uvijek i svugdje poželjne pa zabrane nekih tetovaža vrijede u više zemalja. Primjerice, na Tajlandu koji je pretežno budistička zemlja, Budine slike i kipovi smatraju se svetima, pa se tetovaže s Budinim likom smatraju nepoštivanjem te su uvredljive za pripadnike religije.

U Danskoj je od 1996. i službeno zabranjeno tetoviranje šaka, vrata ili lica iako se to pravilo slabo poštuje. Slično je i na Havajima gdje je zabranjeno tetoviranje iza uha ili na kapcima za što je obvezna prisutnost liječnika.

U Sjevernoj Koreji za sliku Kim Jong Una ili nekog od njegovih predaka, može se zaraditi višegodišnja robija jer tamo su slike vladajućih svete.

Ni u Japanu tetovaže nisu dobrodošle, jer se povijesno povezuju s japanskim kriminalnim miljeom, točnije jakuzama. U Njemačkoj je zabranjeno tetovirati svastiku te bilo kakav sličan simbol koji bi upućivao na nacizam, ali ne gledaju pozitivno ni na komunističke simbole srp, čekić ili zvijezdu.

Kroz povijest ponekad je tetoviranje bilo i simbol represije kao za vrijeme Drugog svjetskog rata kada su nacisti logoraše obilježavali tetoviranjem brojeva na podlaktice.

Tetoviranje je i u Hrvatskoj utkano kao povijesna tradicija. U selima između Sinja i Šibenika tetoviranje se nazivalo sicanjem, čije podrijetlo seže u 17. stoljeće kad se počelo naseljavati katoličko stanovništvo iz srednje i zapadne Bosne.

Prema ovom običaju tetovirale su se djevojčice između pete i 15. godine života kako bi se zaštitile od otmice Turaka koji su ih prisilno obraćali na Islam ili ih vodili u sužanjstvo u Tursku.

Tetovirala su im se zapešća i članci prstiju kršćanskim znakovljem kako bi odvratili turske osvajače na porobljavanje. Tradicija se prekinula nakon Drugog svjetskog rata. Komunistička vlast u Jugoslaviji nije bila sklona isticanju religije pa je ovakvo tetoviranje bilo zabranjeno.

Također, tetovaže su se često izvodile u svrhu liječenja i prevencije od bolesti. Pronađene su mumije koje su bile tetovirane točkicama i križićima na mjestima ispod kojih su kasnije bili otkriveni tragovi artritisa i raznih drugih bolesti.

Obredi inicijacije često su bili popraćeni tetoviranjem što je prisutno i danas među, primjerice, navijačkim skupinama ili drugim pripadnicima nekih društava.

Njihova spremnost da se podnese bol, kako bi se dovršio neugodan proces tetoviranja, svojevrsno je jamstvo da će čvrsto stajati iza svojih odluka I pripadanja određenoj skupini.

Danas tetovaža uglavnom predstavlja individualni izbor I ukras koji pojedinac želi trajno nositi na sebi. Za one manje spremne izložiti se procesu tetoviranja, ne preostaje drugo do uživanja u šarolikom izboru promatrajući ih na onima koji su tetovažama ukrasili svoje tijelo.