Jure Škifić nakon devete uzastopne sezone u inozemstvu spremno čeka nove izazove

Kraj minule sezone označio je završetak devete uzastopne godine u kojoj je Jure Škifić svoj košarkaški kruh zarađivao u inozemstvu. Desete ukupno. Da je neko drugo vrijeme mogli bismo kazati da se tu nakupilo različitih pečata u putovnici, do ruskih, francuskih i slovenskih, pa do ciparskih. Ipak, najviše bi bilo – poljskih, gdje je protagonist naše današnje priče proveo čak četiri godine. Po jednu u Torunu, Ostrowu i Legiji, s kojima je svaki puta dolazio do finala doigravanja tamošnjeg prvenstva, posljednju u Gliwicama s kojima se sve do same završnice – borio za ostanak. Veteranskim godinama unatoč, košarke se, kaže, nije zasitio, sezonom nije zadovoljan, a u Poljskoj se već skoro osjeća kao doma. Zadar? Zadar je, pak, jedna potpuno posebna priča…

Za razliku od prijašnjih boravaka u Poljskoj kada si svaki puta dolazio do finala, prošle sezone je priča s rezultatske strane bila dijametralno suprotna. Gliwice su se sve do same završnice sezone borile za ostanak, da bi na koncu »luku spasa« donijele pobjede protiv Szczecina i Slupska u kojima si sa 17, odnosno devet poena, bio među najboljim igračima svoje momčadi.

– Ambicije kluba su na početku sezone bile puno veće od puke borbe za ostanak, no pogriješilo se s pojedinim pojačanjima i tu je bio korijen svih problema. Željeli smo biti oko mjesta koja vode u doigravanje, boriti se za postsezonu, ali na kraju smo bili miljama daleko od toga. Kao momčad nismo dobro funkcionirali te se ni ja osobno nisam dobro snašao. Kasnije smo doveli nekolicinu kvalitetnih igrača, ali vrijeme je već bilo izgubljeno te je bilo kasno i za što drugo osim za borbu za očuvanje prvoligaškog statusa. Poljska liga je zahtjevna i svaki klub mora imati četiri-pet stranih igrača kako bi išta napravio. Kada pogledam unatrag, mogu reći da je to bilo zanimljivo iskustvo, ali nisam zadovoljan ni svojim igrama ni momčadskim rezultatima. Uvjeren sam da je moglo bolje i zbog toga ostaje mali žal – kazao je u uvodu iskusni Jure Škifić.

Foto: GTK GLIWICE

Nije ovo Draženovo doba

S obzirom na činjenicu da si u dosadašnjem dijelu karijere čak deset sezona proveo u inozemstvu, gdje si nastupao za klubove iz pet država, od čega si četiri godine proveo u Poljskoj, imaš i više nego dovoljno iskustva da ocijeniš i ljubiteljima košarke približiš kvalitetu tamošnje lige.

– Kvaliteta je dosta dobra. Poljska je minule sezone imala pet klubova koji su nastupali u europskim natjecanjima, što samo po sebi dosta govori. Koliko smo ih ono mi imali? Kod nas je poljska liga dosta podcijenjena što shvatim iz razgovora s ljudima koji valjda još uvijek gledaju na stvari kao da su ostale iste kakve su bile prije tridesetak godina i računaju da ih je Dražen Petrović dobio 50 razlike. Nekima je i dandanas valjda prva asocijacija na Poljsku – komunizam, ali liga je zaista kvalitetna. Pet-šest najboljih momčadi imaju jako dobre trenere i ozbiljne proračune. Nećemo se lagati, ne radi se o vrhunskoj ligi koja je među nekoliko najboljih u Europi, ali je svakako vrlo dobra. Nije šala. Uostalom, i uspjeh reprezentacije koja je dogurala do polufinala EuroBasketa nešto govori.

Zanimljiv je način na koji su Poljaci doskočili tome kako motivirati svoje klubove za igranje europskih natjecanja i upijanje iskustava protiv različitih momčadi i stilova igre sa svih krajeva »Starog kontinenta«.

– Momčadi koje nastupaju u međunarodnim natjecanjima imaju pravo na šest stranaca, dok one koji igraju samo domaću ligu mogu dovesti njih pet. Time su željeli dati dodatni motiv klubovima, a ujedno im olakšati posao i omogućiti da budu konkurentni. Naravno, čim je pravilo doneseno neki su počeli »varati« pa se prijave i igraju Alpe-Adria kup koji se računa kao međunarodno natjecanje te imaju pravo na šest stranaca. Naravno, kada je donesena takva uredba Poljski košarkaški savez nije imao na umu baš Alpe-Adria kup, kao ni ENBL – Ligu sjevera Europe u kojoj nastupaju klubovi iz Estonije, Latvije, Češke, ali Poljaci su se snašli i otkrili »rupu« koja im je omogućila da dovedu stranog igrača više. Snađi se, druže.

Foto: Arhiv ZL

Od jezika tek koja riječ

Kako je tebi bilo živjeti u Poljskoj? Tamo si proveo pune četiri sezone, što ukazuje na to da te ti je država prirasla srcu, a možda si stigao i naučiti pokoju riječ poljskog.

– Sviđa mi se. Ljudi su relativno slični nama, s time što nisu toliko temperamentni kao mi Hrvati. Moja iskustva su vrlo pozitivna. Država je sigurna, što je meni koji imam dvoje djece jako bitno, vrhunski je sređena, a klubovi su u pravilu tip-top posloženi. Pogotovo Legija u kojoj se u svakom trenutku znalo tko što radi, tko je za što odgovoran i što treba napraviti kako bi sutra bio bolji nego si danas. U moje četiri dosadašnje sezone u Poljskoj tri put sam igrao u finalu, klubovi za koje sam nastupao su imali izvrsne sezone, osobno sam pružao dobre igre na parketu te mu je Poljska zaista ostala u super sjećanju. Jezik? Sram me i priznati, ali moj poljski je jako slab. Naši košarkaši se u inozemstvu u pravilu najviše druže s Amerikancima ili igračima iz regije pa i nemaju toliko prilike, ili bolje rečeno potrebe, naučiti strani jezik. Mogu voditi neke osnovne razgovore, kupiti kruh ili naručiti kavu, ali ne puno više od toga. S druge strane, većinu razumijem kad pričaju. Doduše… znam i još pokoju riječ… Kurwa!

Što bi rekao Johnny Štulić: »Poljska u mome srcu«. Većina Škifićevih dojmova je vezana uz parket, jer za ostalo i nema puno vremena, pogotovo dok se igra u ritmu od dvije utakmice tjedno i kada je život uglavnom vezan uz treninge i dvoranu. Kada uhvati manji predah vrijeme uglavnom provodi s obitelji i djecom te suigračima, kao i svake od već okruglih deset godina koliko ih je proveo u inozemstvu.

– Deset godina je dosta i ponekad na vrata »pokuca« i nostalgija, pogotovo kada vidim slike od doma. Tada mi dođe sa sjednem u auto i dovezem se kući, no daleko od toga da ovakav život nema svoje prednosti. Do sada sam igrao u Sloveniji, Rusiji, Poljskoj, Francuskoj i Cipru, a moram kazati da mi je najljepše bilo na Cipru gdje u potpunosti vlada mediteranski mentalitet. Ljudi žive kao mi, piju se kave od »tri sata«, klima je izvrsna te je čitavu zimu dvadesetak stupnjeva. Uz to, i sam klub je bio odličan. Živio sam u Larnaci, gradu na samoj obali s »ludilo« plažama, koje su jedne od najljepših na svijetu. Tamo je zaista bila privilegija živjeti.

Foto: GTK GLIWICE

Još tri sezone

Škifiću je ugovor s Gliwicama istekao na kraju sezone i sada je slobodan igrač, pa je valjalo upitati za planove za naredne godine. U Poljskoj je već duže vrijeme te je logično da prvi pogled baca prema sjeveroistoku, no srce ipak vuče nešto bliže.

– Treniram individualno kako bih što je moguće spremniji dočekao sezonu, dok se moj agent bavi stvarima vezanim uz pronalazak novog angažmana. Navikao sam na ligu i suparnike, ljudi iz košarke me cijene te je već bilo određenih kontakata. Ipak, oni nisu bili na razini koja bi mene zadovoljila te sam odlučio pričekati. Volio bih ostati u Poljskoj, četiri godine koliko sam proveo tamo sam zaista uživao, no vidjet ćemo kako će se stvari rasplesti. Mogu reći da bih volio doći malo bliže doma, bliže obitelji, no vidjet ćemo gdje će me životni i košarkaški put odvesti. Igrat ću dok me zdravlje služi, volio bih se još okvirno tri godine baviti košarkom, no teško je išta konkretno planirati. Kako se kaže: »Čovjek planira, a Bog ti se naruga«. Ići ću iz sezone u sezonu i vidjeti koliko će tijelo dozvoliti da igram na razini na kojoj se isplati.

S obzirom na činjenicu da je karijera koja je započela još 2005. u dresu Zadra ove sezone postala punoljetna i »dobila vozačku«, je li došlo do zamora, ili još gore zasićenja, košarkom?

– Ma kakvo zasićenje!? Ne znam mogu li za sebe reći da sam fanatik, ali zaista volim igrati i gledati košarku i nikada je se nisam zasitio. To je ljubav. Sjećam se momčadi Zadra koja je 1998. godine u Jazinama osvojila Krešin kup… Tada sam imao deset godina i tada sam se »zarazio«. Od tada mi je Jure Ružić pojam. Kakav Michael Jordan? Samo Jure Ružić! Kao mali sam tražio Jurin autogram i ne mogu opisati kako sam se osjećao kad sam ga dobio, ta razina sreće je bila baš iskonska. Dječja. Prava. Bilo je to takvo doba i ta ljubav me i dandanas drži. Neću lagati i reći da mi je baš svaki trening gušt. Nije, nije nikome, ali zaista uživam u ogromnoj većini. Uživam u utakmicama, uživam u natjecanju, uživam u košarci.

Za kraj, uvijek najdraža tema, a često i jedno od najtežih pitanja. Zadar?

– Zadar je uvijek Zadar te bih se volio vratiti i još koji puta izaći pred svoje navijače, no to ne ovisi samo o meni. Bilo je kontakata u dva navrata prije nekoliko godina, oba puta je Ante Nazor bio trener, a sportski direktori Branko Skroče i Branimir Longin, no tada se nismo uspjeli naći. U profesionalizmu obje strane moraju biti zadovoljne, a tko zna što nam budućnost nosi – zaključio je Škifić.