“Pričaj mi o njoj, mojoj Hrvatskoj!”

Želimo slušati – da ne zaboravimo! Danas će nam o tome govoriti oni koji su domovinskom ljubavlju ogrnuti sve to doživjeli i proživjeli, istaknuo je mons. Joso Kokić

U povodu 20. godišnjice stradanja Škabrnje i Vukovara, prošli petak je prvi školski sat u Klasičnoj gimnaziji Ivana Pavla II. održan kao sat povijesti o Domovinskom ratu i dubokoga poklona njegovim žrtvama čija je odrednica i pedagoški cilj – odgoj mladih naraštaja, učenika Klasične gimnazije za domoljublje. Tako je, umjesto uobičajenog početka školskoga radnog dana i nastavnog sata “po rasporedu”, bio organiziran sat povijesti, sat podsjećanja na vukovarsko i škabrnjsko mučeništvo, ali i zahvalnosti. U dvorani Nadbiskupskog sjemeništa “Zmajević” okupili su se učenici trećih i četvrtih razreda kojima su svoja sjećanja i osobna iskustva u stvaranju hrvatske države iznosili Ivica Arbanas “Lipi”, prvi zapovjednik obrane Vukovara, umirovljeni pukovnik Hrvatske vojske i predsjednik zadarske HVIDRA-e i Tomislav Zelić, umirovljeni bojnik HV. S druge strane, učenici prvih razreda slušali su, u prostoru Klasične gimnazije Ivana Pavla II., Branimira Ražova, umirovljenog časnika HV i predsjednika udruge “Gavran”, a učenici drugih razreda susreli su se sa Željkom Turićem, umirovljenim braniteljem i tajnikom udruge “Gavran”.
Krvavi ples zla
Dobrodošlicu braniteljima uputio je mons. Joso Kokić, ravnatelj Klasične gimnazije Ivana Pavla II, koji je prisutne pozvao da uz molitvu Očenaša odaju počast poginulim braniteljima. Susreti, u Školi i u Sjemeništu, su započeli slušanjem domoljubnih pjesama, a po dvoje učenika je izvelo, naizmjeničnim čitanjem, govorno lirski kolaž pod naslovom “Pričaj mi o njoj, mojoj Hrvatskoj!” s podnaslovom “Dan vukovarske i škabrnjske kalvarije” najavivši goste sljedećim riječima: “Želimo slušati o krvavom plesu zla koji se bio nadvio nad hrvatsku zemlju, njene ljude i živote …,a njegova poplava preplavila ljudska korita. Želimo slušati o srušenim gradovima, prepolovljenim obiteljima, neostvarenim ljubavima … o zemlji koja je u svoje srce iz dana u dan primala cvjetove njene mladosti… o njihovom junaštvu! Želimo slušati – da ne zaboravimo! Danas će nam o tome govoriti oni koji su domovinskom ljubavlju ogrnuti sve to doživjeli i proživjeli.”
U Školskom kurikulumu Gimnazije istaknuta je, uz ostale odgojno-obrazovne vrijednosti i ljubav prema Domovini i svome narodu koja počinje s prvim pozitivnim osjećajima prema roditeljima, roditeljskom domu, prema najbližim i najdražim osobama u krugu obiteljske zajednice i gradi se na tim čvrstim temeljima obiteljske ljubavi. Pojam domoljublja se koncentrično širi na narodni život, običaje, jezik, postignuća znanosti i umjetnosti … podvige narodnih junaka, patnje i stradanja vlastitog naroda. To rezultira nacionalnom sviješću, odanošću i vjernošću svome narodu, poštivanju i čuvanju povijesnih stečevina svoga naroda, njegovih tradicija, postignuća, narodnoga jezika i kulture, odanošću i privrženošću, podnošenju i najvećih žrtava za slobodu i neovisnost. Sve se to ima razvijati u obiteljskoj zajednici, školama i svekolikom društvenom životu – naglašeno je u Kurikulumu. Nacionalni je osjećaj više plod srca nego razmišljanja. Težište je na doživljavanju, a ne na shvaćanju. Tako domoljublje ima vrijednosno značenje, a vrijednosti su one svrhe i ideali koji zavrjeđuju naše angažiranje, naše težnje i napore da ih ostvarimo, rekla nam je u razgovoru prof. Elvira Katić, koja je uz prof. Ratka Ruševa nositelj aktivnosti i inicijative oko obilježavanja ove bolne 20. obljetnice.          
Posjet Vukovaru
Školskim prostorima odzvanjale su riječi onih koji su se rodili u slobodnoj Hrvatskoj, i danas – Bogu hvala – o ratu slušaju i/li uče. “Godina je 1991., 18. studenoga. Studen posvuda. U srcu, duši, zraku, glasu… U mojoj Hrvatskoj zavijaju sirene, sirene i majke; sirene, majke i djeca. I šuti se u tami skloništa, dugo i beznadno. I crkvena zvona šute, srušena. Sve je zavijeno u crno… I – plač se tihi čuje, “samotan pred maglenim daljinama” iz kojih se čuje tutanj topova. Studeni vjetar ječi u krošnjama i nosi strašne slutnje. Oluja smrti para nebo. Na usnama molitva: “Oprosti im, Bože, jer ne znaju što čine!” Dvadeset godina prošlo je od studenoga 1991., od Vukovara i Škabrnje, simbola hrvatskoga mučeništva. Rat zaustavlja povijest i po njemu se kasnije računa vrijeme: prije i poslije! O njemu se uči iz udžbenika! … Jer, rodili smo se u slobodnoj Hrvatskoj, u Hrvatskoj poslije rata. Oni koji su tragali za suncem i zazivali svjetlost – nisu je doživjeli. Oni koji su željeli slobodu i životom je platili – nama su je darovali, učenici su podsjetili na ratna zbivanja, istaknuvši dar slobodne Hrvatske.
Kako nas je izvijestila prof. Katić, dio učenika Klasične gimnazije krajem studenog posjetit će Vukovar kao što su to radili i prethodnih godina. Posjet je zamišljen kroz projektna nastava za iste ove učenike koji su se “oči u oči” susreli s 1. zapovjednikom njegove obrane Ivicom Arbanasom. U dvorani Sjemeništa “Zmajević” u kojoj je govorio pred oko stotinu mladih od 16-18 godina čulo se samo otežano disanje. A, pogledi – znatiželjni, začuđeni … gledali su u jednu jedinu točku … u sliku nepravedna stradanja.
Ciljevi sata povijesti na Dan vukovarske i škabrnjske kalvarije te projektne nastave “Da se ne zaboravi”, koja će se realizirati za nekoliko dana, je upoznati učenike s tragedijom koju je prije 20 godina doživio hrvatski narod, upoznati ih s s gradom Vukovarom i njegovim stanovnicima tijekom Domovinskog rata, upozoriti ih na strahote rata i uputiti ih na moralne vrijednosti dobrote, ljubavi i žrtvovanja. Učenicima će se tijekom projektne nastave objasniti politička situacija koja je prethodila Domovinskom ratu, objasnit će se i navesti događaji u Hrvatskoj prije opsade Vukovara. Također, objasnit će se posljedice koje su vukovarska stradanja izazvala u Hrvatskoj i svijetu.