Nikolina Pišek: Voljela bih se vratiti u vrijeme kad je sve bilo razigrano i ružičasto, i kada smo svi živjeli u nekom sigurnom balonu

Rijetko se, u našoj javnoj sferi, može naći sugovornik kojeg možete priupitati što vas je volja, a da on, jednako tako, na svako postavljeno pitanje vedra čela i odgovara. Ono što možete biti sigurni jest da ćete takvu sugovornicu naći u Nikolini Pišek koju javnosti i nije potrebno predstavljati, a tomu u prilog ide i činjenica da je pred malim ekranima, a samim time i u našim dnevnim boravcima, prisutna više od dvadeset ljeta. Prošla je godina za nju bila jedna od najnesretnijih i, otkrit će nam u razgovoru, voljela bi bolne teme ostaviti iza sebe te smo mi, kako nam vrag ne da mira, pripremajući se za razgovor išli vidjeti što bi to umjetna inteligencija zanimljivog pitala jednu od naših najpoznatijih televizijskih voditeljica. Iz čitavog niza pitanja odabrasmo dva, a prvo glasi: koje povijesno razdoblje bi Nikolina Pišek voljela posjetiti i zašto?

– Nema nekog povijesnog razdoblja u dalekoj prošlosti koje bi bilo bitno bolje od vremena u kojem živimo. Opet, ne bih voljela kretati ni u budućnost. Voljela bih se vratiti u vrijeme kad je sve bilo razigrano i ružičasto, i kada smo svi živjeli u nekom sigurnom balonu, a to su osamdesete, prepune mladenačkih naivnosti ne samo na osobnoj, već i na globalnoj razini.

Drugo pitanje od gospođe umjetne inteligencije – koji vam je, kao djetetu, bio najdraži oblik zabave?

– Odrastala sam s dječacima, pa sam i sama mislila da sam dječak. Moja su zabava bile tipične muške igre poput policajaca i lopova, i vojske. Bila sam šokirana kada sam došla u školu i kada sam vidjela djevojčice s lutkama. Tek sam tada počela mijenjati neke svoje načine na koje doživljavam stvarnost. Moje omiljene igrice bile su tučnjava i igranje autićima. Dosta ratoborno za jednu djevojčicu, ali se to, s vremenom, mijenjalo.

Hodanje po pisti

Je li vam to okruženje pomoglo da se probijete u televizijskom svijetu u kojem su, u to doba u kojem ste počinjali, muškarci dominantno bili na pozicijama moći, ili se niste osjećali diskriminiranom po tom pitanju?

– Koliko god mi šutjeli o tome, muškarci i dalje jesu na pozicijama moći. Jest da ima žena, ali su u manjini i to je uvjetovano kako od strane društva i sistema, tako i biološki. Rađamo djecu i ne posvećujemo se karijerama koliko bismo možda htjele. Većina nas je, u nekom trenutku, morala napraviti izbor, a pauze štete karijeri. Ne klizimo kroz sve lako kao muškarci. Kad razmišljam o vašem pitanju, mogu reći da sam imala problem s iskazivanjem svoje ženstvenosti, ali taj problem imam još uvijek. Komotnija sam u muškim, nego u ženskim zadacima. Dajte mi da se tučem, da se boksam i natječem – s tim nemam problema. Ali hodanje po pisti me i dandanas užasava. Tako da mogu samo reći da me djetinjstvo determiniralo.

Biste li to naveli kao razlog zbog kojeg niste nastavili s karijerom manekenke u Milanu?

– Ne. Budimo iskreni, nisam u to vrijeme niti imala predispozicije za biti manekenka. To je, u određenom trenutku, bio dobar posao da se zarade nekakvi novci sa strane. Svi smo radili ono što smo mogli, pa tako i ja.

Prisutni ste u javnosti više od dvadeset godina. Mislite li da se situacija u tzv. televizijskom šoubiznisu mijenja nabolje?

– Ne znam mijenja li se nabolje, ali se mijenja definitivno. Može biti da još uvijek jaše na valu neke nostalgije i navike. Primat su zauzeli novi komunikacijski kanali koji su, priznali mi to ili ne, puno brži i direktniji. Sami birate kanal iz kojeg ćete crpiti predmet vašeg interesa, što i nije dobro, jer onda selektiramo ono što želimo čuti i živimo u različitim svjetovima, iako smo svi tu, u isto vrijeme i na istom mjestu. Taj nedostatak cenzure, odnosno nedostatak neke centralne kontrole i protoka informacija, koliko je dobar, toliko je i loš jer je teško razabrati što je istina, a što je laž.

Na HRT-u ste, na početku tisućljeća, započinjali s formatima koji su danas nezamislivi na našoj javnoj televiziji. Kako ste dolazili do svih tih sočnih i kontroverznih informacija u doba u kojem nije bilo interneta?

– Grozničavo se pokušavam prisjetiti. Postojale su arhive tiskovnih izdanja pa smo ih pregledavali, u suradnji s arhivistima, te smo bili poput knjižničara u nekim velikim bibliotekama. Sve je bilo puno sporije i morali smo se pomučiti da bismo došli do nekog podatka. Internet je, naravno, promijenio stvari, ali je upitna kvaliteta informacija koje se pronalaze na mreži. Svatko može plasirati što hoće, sukladno tome i manipulirati, te se često objavljuju stvari koje se ne provjeravaju. Uopće više nema novinarske etike i odgovornosti, sve se samo prepisuje. Na vlastitoj sam koži to iskusila više puta i nemam se više niti snage boriti protiv toga, niti mislim da je koga briga za to. To je prepuštanje nekoj struji koja i nije dobra, ali osjećam da je riječ o borbi s vjetrenjačama.

Slobode su okovi

Imate dvoje djece i rodili ste ih u različitim razdobljima života. Možete li povući paralelu, kako je bilo roditi kao studentica, a potom u ranim četrdesetima? Kako se, kod odgoja mlađe kćeri, nosite s izazovima modernih tehnologija?

– Drugu kćer rodila sam u daleko lakšim okolnostima što se tiče moje financijske situacije. Prva kći bila je rođena u mladenačkoj ljubavi i periodu u kojem smo bili u besparici. Tada sam se školovala i morala sam raditi. Nisam imala vremena majčinstvo odraditi na način »sada se samo bavim svojim djetetom i mama sam«. To možda i nije loše, jer nisam bila preokupirana samom sobom. Nekako je to prošlo u nekom valceru. Moje starije dijete odrastalo je uz mene, uz moje poslove i karijeru, i boravilo je na svim mojim projektima i sraslo uz njih. Možda je zato odlučila baviti se nečim potpuno drukčijim, što je meni fantastično. Drugo dijete sam rodila u okolnostima blagostanja i mogla sam si priuštiti određenu pauzu koja mi je jako godila. Kad govorimo o društvenim mrežama, još uvijek razmišljam kako se odnositi prema tome. Nemoguće je dijete totalno odrezati od tog svijeta. Digitalne tehnologije su naša sadašnjost i budućnost s kojom još ne znamo što raditi. Živimo u orvelovskom vremenu i osjećam se zatočeno. Sve slobode su i okovi koje nosimo. Ne znam kako se postaviti prema tome da ispravno odgojim svoju kćer po pitanju društvenih mreža. Konfuzna sam i, iskreno, uplašena jer imam osjećaj da što god da napravim, da ću svakako pogriješiti.

Vaša je karijera, naime, promatrajući iz jednog, možda i malograđanskog gledališta, započela vrlo ozbiljno, pa i u krugovima tzv. visoke kulture. Završili ste fakultet, krenuli raditi u struci, u produkciji filmova i videospotova, a manje je poznato da ste, kao scenografkinja, radili na nekoliko kazališnih projekata, između ostalog i na »Madame Butterfly« u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku. Onda se, odjednom, dogodio šoubiznis i, u tom smislu, lake note. Kako gledate na to i idete li u kazalište?

– Idem u kazalište i volim ići u kazalište, ali nažalost ne stižem koliko bih voljela. Zašto sam se našla u šoubiznisu? Vrlo je jednostavan odgovor na to pitanje. Trebao mi je izvor prihoda. Izvor prihoda koji je bio sustavan, kontinuiran i to je tada, priznajem, bio puno lakši put od onog u kojem bih se bavila nekom vrstom karijere koja mi ne bi donijela prihode tog trenutka, kada sam bila ne samo majka, već i samohrana majka. Ono što mi je bilo jednostavnije, to sam i prigrlila.

Bravo za Kosor

Danas, kada ste financijski, recimo to tako, zbrinuti, poželite li se vratiti prvim ljubavima koje ste imali, a koje nisu bile, a nisu ni danas, profitabilne kao šoubiznis?

– Nitko nije financijski zbrinut. Vratila bih se da mogu. Povremeno imam izlete, ali, hm, ne znam. Živimo u čudnim vremenima. Karijerne promjene nisu nešto o čemu možemo razmišljati i graditi snove, već su promjene često i nužne. Cijeli dijapazon zanimanja lagano nestaje, a velik broj ljudi će morati mijenjati poslove, odustati i pomiriti se sa svojim vrlo lošim financijskim situacijama. Bojim se da su dizajn, arhitektura, grafički dizajn – da je sve to, zapravo… bojim se izgovoriti, ali mislim da je u izumiranju.

U čemu se razlikuje RTL-ova emisija »Masked singer« od onih na kojima ste prije radili?

– Na RTL-u sam se našla s kolegama s kojima sam ranije surađivala i između nas vlada fantastična atmosfera. Svi smo u tuzi što to završava i što neće biti naših čestih i lijepih druženja. Jako sam sretna što sam dobila priliku raditi format uživo koji je danas isto tako dosta rijedak. To ima svoj šarm koji live programu ne možete oduzeti jer se događaju nepredviđene situacije koje mogu biti ili opasne, ili šarmantne, i to takvom programu daje čar koji se ne može dobiti u unaprijed snimljenim formatima. Drago mi je zbog ovog angažmana, jer se nisam nadala takvim prilikama. Live u šoubiznisu je raritet i jako sam sretna.

Jeste li bili iznenađeni kada ste vidjeli Jadranku Kosor pod maskom Kraljice? Internet pamti, pa sam našao da ste, prije 13 godina, u Red Carpetu za bivšu premijerku rekli da je riječ o, citiram, karikaturi koja paradira na službenim fotografijama s čudnom i nezgrapnom crvenom torbicom, haha.

– Aha! Jao! To je bila neka specifična situacija u pitanju, hm! Ako se ne varam – fotografiranje u Bijeloj kući?

Tako je.

– Sjećam se. Kosor je došla s prevelikom crvenom torbom, netipičnom prilikom formalnih primanja i, naravno, trebala se fotografirati. Sada izvlačim iz malog mozga, ali, ako se dobro sjećam, premijerka nije znala gdje s torbicom, pa se slikala s njom, pa ju je stavila iza sebe, pa sa strane, ali je isto ušla u kadar… Sve je bilo puno te crvene torbice koja je privukla mnogo više pažnje nego sama premijerka. Bila je to vrlo duhovita situacija!

Kakav dojam je na vas ostavila Kosor sad, s vremenskim odmakom?

– Skidam kapu gospođi Kosor jer ona nije mogla znati kako će biti dočekana – na nož ili ovacijama, ali ljudima je to ispalo simpatično i doživjeli su je kao normalno ljudsko biće. Bez problema je to odradila!

Okušali ste se, u više navrata, i u glumačkim vodama. U seriji »Najbolje godine« igrali ste dosta dugo.

– To mi je bilo super iskustvo. Posvetila sam se apsolutno setu, a iskustvo pamtim kao totalno opuštajuće. Zabavljali smo se, u pauzama se družili i to mi je možda najmanje stresan radni period u životu! Pretpostavljam da bi neke kompleksnije uloge bile drukčije, ali moja je bila odlična. Kao da sam na poslu koji ne uključuje pretjerano puno moždanih aktivnosti. Ne želim uvrijediti kolege, ali moja uloga je bila takva.

Karijera

Karijeru ste započeli u Hrvatskoj, nastavili u Beogradu, pa se vratili doma. Radili ste na B92, Happyju, Pinku… televizijama koje se često nazivaju režimskima i uz koje se lijepe nelijepe etikete. Možete li usporediti rad u Hrvatskoj s karijerom u Beogradu?

– U Srbiji je puno šarolikiji teren, odnosno ima puno više kanala. Tamo je svaki portal dobio i neku svoju televizijsku formu, a u Hrvatskoj to još nije toliko zaživjelo. Televizije s nacionalnim frekvencijama su još uvijek jako važne, što je paradoksalno jer se portali s videosegmentima razvijaju brže nego kod nas, dok televizijske stanice s nacionalnom frekvencijom sporije odumiru. Sadržaji su… drukčiji. Koliko je prisutna neka režimska cenzura tamo, to nisam iskusila jer nisam radila u informativnom programu, ali nije tajna da režim kontrolira informacije. S druge strane, dopuštena je nevjerojatna sloboda u tim »šoubiz segmentima« gdje prostor dobivaju i ljudi i aktivnosti i radnje koje kod nas ne bi mogle dobiti mjesta, i zahvalna sam da se tome, u Hrvatskoj, ne daje prostora u javnim sferama. Neki tamošnji rijaliti programi su šokantni. Sve je užasno dostupno, svim generacijama, a da ne govorimo da se glorificira svijet kriminala. O mafijaškom miljeu se, u svim vrstama medija, govori u eufemizmima. Kriminalci tako nisu kriminalci, već su žestoki momci, dečki s asfalta koje se romantizira, a klincima se tako daje pogrešan input i ugrožava ih se puno više nego u Hrvatskoj jer je tamo to javno prihvaćeno, ne kritizira se previše. Meni je to zastrašujuće. Kada sam počela raditi u Srbiji, mislim da je na televiziji bio samo Big Brother koji je, u usporedbi sa Zadrugom, kamilica. Naime, kao i u svemu, sadržaj koji dajete mora biti sve šokantniji da bi zadržao pozornost. Mislim da to eskalira i da ide ka sve gorem. Malo me i strah što će donijeti svaka sljedeća sezona. Ne znam postoji li nešto slično igdje i usuđujem se reći da je to dosta simptomatično za tamošnju scenu. Voljela bih da se, radi dobrobiti mladosti i djece, to priguši. Tako da ne znam je li naša medijska scena zdravija, ali mogu reći da je humanija i obazrivija.

Volite li glazbu Arsena Dedića i jeste li se naljutili kada je, jedared, rekao kako ima tri zlatne ribice kao kućne ljubimce i da se zovu Tušek, Pišek i Sopek, aludirajući na Renatu Sopek, Tanju Tušek i na vas?

– Volim Arsena i njegovo djelo. Izuzetno sam ga cijenila ne samo kao umjetnika, već i kao nevjerojatno duhovitu osobu koja je znala biti pametno sarkastična, pomalo i otrovna, ali ja to volim. Ne volim uštogljenost, već zezanciju. Nisam netko tko cenzurira humor, a današnje, politički korektne šale, nisu mi duhovite. Nisam se naljutila, dapače! Uostalom, malo je poznato da sam ga preduhitrila jer, prije nego što je on imao tri zlatne ribice Tušek, Sopek i Pišek, ja sam imala južnoameričke penante, odnosno papige, koje su se zvale Arsen i Gabi.

Jesu li pjevale?

– Ne, nimalo, ali Gabi je po cijele dane tukla Arsena.

Koja je posljednja knjiga koju ste pročitali, a da je na vas ostavila lijep trag?

– Posljednja knjiga koju sam pročitala bila je »Blue Nights« Joan Didion, koju mi je donio Grgo Zečić iz New Yorka jer ga je, kazao mi je, podsjetila na mene. Rekao mi je: »Ova me knjiga asocirala na tebe. Meni je pomogla u teškom periodu mog života i nadam se da ćeš je i ti tako doživjeti«. Tako da ne mogu reći da je ostavila lijep trag, jer sam dosta plakala čitajući je, ali je to bilo iscjeljivanje. Svakako se ne bih htjela više vratiti takvim sadržajima. Bolne bih teme voljela ostaviti iza sebe.

Što Nikolina Pišek želi biti kad odraste?

– Dobrostojeća i anonimna.