U javnosti se stvara slika kako je ok nekog namlatiti i krenuti dalje

Javnost je jutros iznova, čak treći put zgrozio slučaj svećenika don Domagoja Kelave koji je prošle godine pošteno nokautirao časnu sestru iz Sukošanskog samostana i završio nekoliko dana u zatvoru. To mu očito nije bilo dosta, pa je morao napasti i svoju susjedu i još malo odležati iza rešetaka. Svjetovnu kaznu je odradio, ma što god mi mislili o njoj (27 dana zatvora!?), a prema izjavama te odlukama nadbiskupije i duhovnu – i to prije pet mjeseci. Za njih je ovo gotov slučaj – kraj, the end,…

Poznato je, naime, kako kod nas, kao i u cijelom svijetu enormno fali svećenika, ali vratiti čovjeka nakon osam mjeseci od velikog skandala da bude duhovni pastir i moralni autoritet vjerničkom stadu je – apsurd nad apsurdima.

Navedeni svećenik je isto, kako se popularno kaže od krvi i mesa, sa svojim manama i vrlinama, kvalitetama i manjkavostima, ali i sa svojom poviješću, koja u ovom slučaju nije najsjajnija i toliko davna. Međutim, predstavlja Crkvu –  zajednicu koja bi trebala biti primjer u društvu.

Svećenik je pozvan da blagoslivlja ljude, da im oprašta grijehe, da im donosi Boga i vodi ih Bogu. Da po molitvi i sakramentima posvećuje i sebe i narod.

Kršćanski je praštati, ali postupci trebaju nositi određeno breme i cijenu. Ovakvim ophođenjem u javnosti se stvara slika kako je ok nekog namlatiti te nekoliko mjeseci kasnije krenuti dalje kao da se ništa nije dogodilo. Jer, dogodilo se.

Dogodilo se nasilje.