Brza hrana ne mora uvijek biti hamburger

Iako dio gostiju očekuje da će u Zadru moći na ulici pojesti ono što i kod kuće, uvijek postoji i značajan dio onih koji žele probati i specijalitete zemlje u kojoj provode odmor – a u Zadru to još uvijek ne mogu naći
Dok su se ove zime i proljeća vodile brojne rasprave o statusu pizze unutar bistroa i objekata za pripremu i prodaju brze hrane, s dolaskom sezone se sve to, po svemu sudeći, zaboravilo i pizze i pizzete nude se na svakom koraku.
Slična je situacija i u zadarskim objektima brze prehrane gdje većinu ponude čine pizze, sendviči i različiti burgeri te ćevapčići kao i pržena riba ili lignje. S ovima potonjima, na žalost, uglavnom počinje i završava ponuda koja se makar donekle može nazvati autohtonim kulinarskim proizvodom, koji se prilično utapa u šarenilu (a zapravo sivilu) angloameričke brze hrane.
Određene maštovitosti ipak postoji u pripremi sendviča u kojima se ponegdje pojavljuju domaći proizvodi poput pravog pršuta, maslina, šokola ili slanih srdela. Na žalost, kako su nam kazali u jednom “fast foodu” gdje su pokušali u ponudu uvesti i komišku pogaču, zbog komplicirane i skupe pripreme s jedne, a slabog interesa gostiju, s druge strane, morali su ovih dana od toga odustati. Stranci nisu bili uopće zainteresirani, a domaći tek povremeno, tako da se feta pogače od slanih inćuna u šugu od pomidora više ne nalazi u ponudi.
Sve nam ovo pokazuje da je još potrebno mnogo rada na gastronomskoj edukaciji i gastronomskoj promidžbi. Koliko god dio gostiju, sasvim prirodno, očekivao da će u Zadru moći na ulici pojesti ono što i kod kuće, uvijek postoji i značajan dio onih koji žele probati i specijalitete zemlje u kojoj provode odmor. No, teško je od njih očekivati da ujedno znaju i koji su to.
Još je najbolja situacija u ponudi palačinki koje se često prodaju s marmeladama i pekmezima od domaćeg voća: smokava, kupina, marelica i drugog. Slane poslastice iz našeg područja trebat će, očito, još malo pričekati.