Mlada Zadranka koja je osvojila Lukasa Nolu

Iako još uvijek studentica treće godine Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu Tihana Lazović je u prošloj, a i ovoj godini, bila jedna od najzaposlenijih mladih glumica, tražena na setovima i kazališnim daskama

Velika nova nada hrvatskog filma – tim je riječima hrvatski redatelj Lukas Nola jednom prilikom opisao mladu zadarsku glumicu Tihanu Lazović.
Iako još uvijek studentica treće godine Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu Tihana je u prošloj, a i ovoj godini, bila jedna od najzaposlenijih mladih glumica, tražena na setovima i kazališnim daskama. Osim što je glumila u novoj hit predstavi redatelja Saše Anočića “Nemirne noge/Bend” Teatra Exit, Tihana se javnosti predstavila i u filmu Vinka Brešana “Svećenikova djeca” u ulozi Trubačice.
Ove godine u javnost izlazi i film Lukasa Nole “Šuti” u kojem mlada Zadranka igra glavnu ulogu. U novom Nolinom filmu, koji progovara o jednoj disfunkcionalnoj obitelji i mučnoj temi obiteljskog nasilja, a snimljen je prema istinitoj priči, Tihana glumi mladu zlostavljanu ženu Bebu. Uloga je to za koju se, kako priznaje, dugo i posebno pripremala. Zahvaljujući svojim plesnim, ali i pjevačkim spsobnostima okušala se i u mjuziklu “Prošlih pet godina” s kolegom Adrianom Pezdircem.
Na svom zadarskom gostovanju u Hrvatskom narodnom kazalištu zaigrala je u predstavi studenata ADU “Tko se boji Virginije Woolf” te je tom prilikom za naš list govorila o svojim glumačkim uspjesima, radu s najvećim hrvatskim redateljima i planovima za budućnost. Na žalost, za zadarsku publiku mlada talentirana glumica ne namjerava se uskoro vratiti raditi u rodni grad, ali svakako uvijek rado gostuje na zadarskim daskama s kojih je krenula u glumački svijet.
Na putu prema gore
Tvoja glumačka priča krenula je iz Glumačke radionice Hrvatskog narodnog kazališta Zadar.
– Na upise u radionicu otišla sam potpuno neplanirano. Išla sam u srednju glazbenu školu, u drugom srednjem sam se ispisala, pobjegla iz škole i otišla na audiciju. Nisam nikome ništa rekla, odlučila sam za sebe, ako prođem na audiciji to je to, ako ne prođem nema veze, neću se više time baviti. Otišla sam, upisala radionicu, zatim je došla i Akademija, zagomilalo se poslova i zapravo još uvijek ne vjerujem da sam neke stvari napravila. Imam sreću da sve što sam poželjela raditi radim.
Zadnja uloga u kojoj smo te gledali bila je Trubačica u filmu “Svećenikova djeca” Vinka Brešana. Kako je došlo do te uloge?
– Vinko Brešan radio je audiciju za ulogu Trubačice, odlučila sam otići i pokušati. Kako se nije javljao dva mjeseca već sam pomislila da od toga neće biti ništa, no on me jedan dan nazvao i rekao: “Tihana ovdje Vinko, ja te hoću u filmu. Hoćeš glumiti?” i tako je došlo do suradnje.
Film je digao pravu prašinu u javnosti i medijima. Među ostalim bavi se i mučnom temom pedofilije u crkvenim redovima. Kako si ti doživjela cijelu tu priču?
– Zanimljivo je kako Vinko svaki put “ubode” termin kad će dati film, od Kako je počeo rat na mom otoku, preko Maršala pa tako i sa Svećenikovom djecom, iako je to zapravo sve sasvim slučajno. Osobno mi se film jako sviđa, od kad sam prvi put pročitala scenarij. Ne bih puno ulazila u crkvu, ali drago mi je da je film izišao jer mislim da govori istinu o kojoj treba pričati.
Kad smo kod tema o kojima je potrebno govoriti takav je i tvoj posljednji film “Šuti” redatelja Lukasa Nole koji progovara o obiteljskom nasilju?
– To je priča nastala po istinitom događaju koji se prije desetak godina dogodio u Rijeci. Govori o djevojci koja je odrasla u užasnoj situaciji s ocem nasilnikom koji je zlostavljao i nju i sestru i s majkom koja je umrla rano. Kasnije taj moj lik, Beba, odlazi u dom i tamo upoznaje budućeg muža. Krug se zatvara kad saznaje kako muž zlostavlja njeno dijete. To je jedna strašna, mračna drama i drago mi je da o tome možemo govoriti jer se o tim temama još uvijek previše šuti.
Kako ti je bilo ući u ulogu žrtve, u glavu zlostavljanog djeteta, kasnije žene?
– Samo čitanje scenarija bilo mi je jako mučno i trebalo mi je nekoliko dana da se naviknem. Puno sam istraživala, s kolegom sam posjetila i dječje psihijatre koji rade u popravnim domovima, ali zapravo cijelo vrijeme imala sam osjećaj da je lik Bebe živio pored mene na setu i postale smo jako bliske. Više je bila kao moja prijateljica koju sam pokušala razumjeti nego li što sam ja bila ona. Cijelo vrijeme pratio me njen duh, strašno žalim tu ženu. Bilo je teško igrati takav lik, ali atmosfera na setu je bila jako ugodna, svi su me pazili i brinuli se o meni, i zahvalna sam Lukasu što mi je pružio priliku da mogu izraziti sve te emocije. Mislim da sam se s tom ulogom potpuno glumački krstila.
Lukas Nola proglasio te velikom mladom nadom hrvatskog filma. Kakav je osjećaj tek krenuti u svijet i čuti takvu pohvalu iz usta jednog velikog redatelja?
– Uvijek kad čitam ono što je Lukas rekao imam osjećaj kao da pričaju o nekom drugom, uopće nemam taj doživljaj da sam to ja. Zapravo što više radim i što veće uloge i izazove imam, imam osjećaj da sam sve nesigurnija i sve više sumnjam u sebe. Svaka nova uloga novi je izazov. Nema tu završiti Akademiju pa s diplomom kucati na vrata kazališta, svaka nova uloga i projekt je nova borba.
Posao od jutra do mraka
Po tvojim dosadašnjim angažmanima moglo bi se zaključiti da si miljenica velikih hrvatskih redatelja. Kako je raditi s njima, ali i s nekim od najboljih hrvatskih glumaca s kojima si igrala u ovim filmovima, od Krešimira Mikića pa do Ive Gregurevića?
– Imala sam sreću da sam u svom prvom dugometražnom filmu imala scenu s Krešimirom Mikićem, inače meni najdražim glumcem. To su sve potpuno normalni ljudi. Zapravo što veći glumci, što veći umjetnici, to normalniji ljudi čini mi se. Kod njih nema puno taštine, iako naravno ima i toga u glumačkom svijetu. I u filmu “Šuti” radila sam s predivnim glumcima poput Živka Anočića, Ksenije Pajić, Ksenije Marinković i svi su oni, uz Lukasa, bili divni prema meni. Puno sam uz njih naučila i da nisam imala tako divne partnere kao što su oni ne znam bih li uopće mogla toliko dobro iznijeti lik Bebe.
S obzirom na obaveze oko snimanja filmova, nastupe u kazalištu, evo i sad smo te uhvatili na gostovanju, kako sve stigneš uskladiti s Akademijom?
– Najviše pati moj privatni život kojeg trenutno uopće nemam, i moji prijatelji. Prošle godine radila sam od jutra do mraka, neprestano na lokaciji Prvić-Zagreb, putovala noću, stizala ujutro na probe. Stvarno sam bila iscrpljena, ali onda se dogodi dobra predstava, dobar film i nekako se sva ta muka zaboravi. Ali to je takav život, to nije posao, to je životni poziv, ne možeš to odvojiti od sebe.
Daske ili film?
– To je stvarno teško reći. Premlada sam još da to odlučim, ali jednostavno je drugačiji proces. Do sada mi je zaista bilo lijepo raditi i u kazalištu i na filmu i mislim da još uvijek ne mogu odabrati.
Ima li kakvih planova i ponuda za dalje?
– Ima nekih poziva, ali ne bih o njima dok ne bude sigurno. Sad čekamo film “Šuti” koji će izaći u Puli i ovom prilikom pozivam ljude da dođu. Službena premijera bit će u listopadu u Zagrebu.

 NE SAPUNICAMA

Do sada se nisi okušala u sapunicama. Znači li to da nisi imala priliku ili da nemaš baš najbolje mišljenje o njima?
– Trenutno ne razmišljam previše unaprijed, pa kažem ne. U ovom trenutku ne da mi se snimati sapunice, ali moram reći da sam stvarno imala sreće da radim film i kazalište. Što se tiče glumaca koji glume u sapunicama to su moji kolege i apsolutno cijenim njihov posao koji je jako težak. To je rad od petnaest sati dnevno, ali sama se trenutno u tome ne vidim. Mislim da čak nisam ni sposobna dobiti tekst navečer i do ujutro ga naučiti i “izbiflati”, tako da za sada ne, ali ako ikad dođem u situaciju da to budem morala raditi zašto ne.

 ZADARSKO GOSTOVANJE

U Zadru si gostovala s predstavom “Tko se boji Virginije Woolf”. To je predstava studenata ADU-a koja ima veliki uspjeh kod publike.
– To je zapravo ispit treće i četvrte godine glume koji smo radili prošle godine i zapravo je zanimljivo da sam taj ispit samo odradila, jer sam baš tad bila u velikim obvezama. Na kraju je predstava doživjela ogroman uspjeh i ovo nije prvi put da igramo van Akademije. Zapravo mi je strašno drago da igramo u Zadru, u mom rodnom gradu i da imamo priliku ispite, koji često igraju samo za tu svrhu, pokazati široj publici.

 BROADWAY

Hoćeš li pokušati napraviti karijeru vani?
 – Razmišljam o tome, ali kako sam rekla ja sam dosta hirovita, tako da tko zna. Želim prije ovdje postići neke stvari, ali voljela bih raditi mjuzikle vani, na Broadwayu.