Simbioza Kristove Muke i mukotrpnog života na otoku

U franjevačkoj crkvi sv. Frane sinoć je pred zadarskom publikom uprizoreno glazbeno-scensko skazanje “Zadnja postaja”. Taj oratorij je troplet scenskog ciklusa kojega još čine prethodni uradci “Križina” i “Svit za spasom vapije”, a nastalog ispod autorskog pera mr.Ive Nižića koji potpisuje tekst i glazbu i ovog najnovijeg uratka. U redateljskoj postavi Milene Dundov scenska izvedba “Postaje” u sv. Frane dolazi nakon njene praizvedbe na Pasionskoj baštini u zagrebačkoj crkvi sv. Blaža u travnju i izvedbe na njenom izvoru u župnoj crkvi sv.Eufemije u Sutomišćici.
Pod dirigentskom palicom maestra Nižića sugestivno uprizorenje u podlozi sinhrono prati slojevito liturgijsko pjevanje glagoljaškom baštinom intonirano, a u vrhunskoj interpretaciji Mješovitog župnog zbora Sv. Cecilije iz Preka i sveučilišnog Komornog zbora “Condura croatica” iz Zadra. Scenske efekte su nam predočili preška folklorna skupina “Kanica” i udruga “Luzor” iz tog mjesta na otoku Ugljanu. Solističke dionice,bilo solo bilo u formi dueta, terceta i kvarteta pružili su sonorni vokali Jelene Rušev-Mogilevskij, Martine Grginović, Milene Brižić, Elze Lucin, Milene Petani, Lidije Lončar, Marije Buturić, Jasminke Brižić, Anke Peranić, te Ante Gošpića, Davora Stipanova, Zdenka Stipčevića, Mladena Brižića, Mladena Dorkina, Davora Buturića, Tomislava Končurata. Tekst su interpretirali svojim recitativima: Josip Batistić, Mia Lončar i Ivica Grubač.
Tehničku pripomoć pri inscenaciji mizanscena pružilo je zadarsko Kazalište lutaka, pri čemu scenografiju potpisuje Robert Košta a svjetlosne efekte Ivo Nižić ml.
Radnja ovog najnovijeg Nižićevog oratorija se temelji na savršenoj simbiozi Kristove Muke na Golgoti i mukotrpnog života na otoku uobličenog svagdanjim hodom na otočnu visoravan Vrh i prolivenim znojem u intradi kroz stoljeća trajanja i trpljenja na posnom kršu. Sva ta otočka trpljenja i stremljenja, nastojajanja i nadanja, rađanja i umiranja, poniznost i vjera, glazbenom partiturom na sceni su uobličena korizmenim pučkim napjevima koji vode prema zanosnom crescendu usredotočenom u uskrsnom posljednici i gromkom alleluja. Vrijeme na otoku otkucava u znamenu križa a koji je siguran zalog konačnog uskrsnuća njegovih žitelja. Oni se u svom trpljenju čvrsto nadaju da “smrt su samo vrata za prijelaz u vječni život”. Dinamična dramatika života na otoku “pluta morskom pustinjom, stazama srebrenim u nebesko plavetnilo, noseći u sebi sudbinu zavičaja, domovine, kozmosa”.
Scenskim prostorom dominira velebni križ na čijem aversu je svojom umjetničkom kreacijom njegov skulptor Robert Košta utisnuo reljefne otiske 7 crikvi na svome školju – kuljiške Gospe od sniga, kaljskog Sv. Lovrinca, preške Gospe Luzarice, Sv.Petra na punti Poljane, sutomiške Sv.Fume, Sv.Lovre pod Velim brigun, Vele Gospe u Ugljanu. Svaka od tih crikvi “nosi na Zadnju postaju, to jest ka Uskrsnuću i vječnosti, brime smrti: smrt oca, dva brata, dvi sestre, mučeničku smrt fratra glagoljaša, pogibiju mladog bogoslova, kroz metaforu povijanja velebnih otočnih čempresa”. Simbiozom stradanja preških lavandiera i Isukrstove smrti na križu ukopane su sve otočke smrti i pogibije. Prijelaz iz bezdana agonije na sigurnu obalu spasa počinje “kada otočani u pučinskom beskraju ugledaju jasno svjetlo – lumin koji sigurno tinja pred Tajnom Svetišta i time otkriju one zelene poljane na kojima duše svoje odmaraju, hod biblijskim stazama svojih praotaca, te babilonske obale i more, svoje more Crveno.”
Savršena izvedba ovog crkvenog skazanja u Sv. Frani glatko je tekla pod brižnom organizacijom KUD-a Preko, Općine Preko i sinoćnjeg domaćina izvođačima, samostana sv. Frane i njegova gvardijana fra Drage Ljevara. A izvođači su na kraju nagrađeni dugotrajnim pljeskom zahvalne publike, koja je zauzvrat od njih bila obdarena mirisnim poljskim cvijećem sa otočnih livada.