Četrdeset dana bez komada

Više mi se stvarno gadi iz korizme u korizmu otvarati novine i čitati ili upaliti televiziju i gledati čega su se ili čega će se poznati odreći. Mislim, helou… Pa kakve su to gluposti: odreći će se čokolade, seksa, domaćica keksa, paštete… To me podsjeća na vrijeme kad sam studirala i kad sam se redovito učenja u korizmi odricala. Ili četrdeset dana celibata, a solo si. Četrdeset dana bez komada – pis of kejk.
Četrdeset dana bez estradnog nastupa – vrlo lako jer ionako nema pireva, a koncerti i kad nije korizma u ovo doba recesije ne da su rijetki, nego su turbo rijetki… Stvarno se nekad čudim od čega uopće zadarski estradnjaci žive?! Dobro, osim Grdovića. Koji će se, logično, odreći bevande u korizmi. Zato što mora i zato što je prisiljen na to. Ali ovi ostali, bože me sačuvaj njihovih i ostalih izjava domaćih selebova (ah što to gordo zvuči…).
Pristojnost nalaže da čovjeka nikad ne pitaš je li vjernik i koje je vjeroispovijesti, za koga je glasovao na izborima i jebe li štogod. Isto tako mislim da je pitanje vezano uz korizmu vrlo intimna stvar. A ta korizma je postala kao Valentinovo. Postala je turbo popularna zadnjih dvadeset godina. Prave vjernike nitko ne treba pitati čega će se odreći u vrijeme korizme. To su oni ‘mali’ Hrvati koji su se krstili i vjeru živjeli prije demokratskih promjena. ‘Veliki’ Hrvati koji su vjeru otkrili kad je to postalo popularno, u početku su se strašno zamarali čega će se odreći, kako će postiti i vjerojatno, kako će se iskupiti za grijehe koji su im se nakupili dok nisu uveli vjeru u modu…
E, od onda o korizmi pričaju prikaze na nacionalnoj i ostalim televizijama kojima je jedini dodir s vjerom imati križ oko vrata jer su ga dobile od nekoga za poklon ili kupile kao mast hev komad nakita.
Pitati ljude u današnje vrijeme čega su se odrekli u korizmi, pa makar bili to i estradnjaci, mislim da je tu mač. Jer, oni domaći što se furaju na zvjezdani status odriču se šampanjca i jagoda sa šlagom, oni koji malo manje zvjezdane prašine ostavljaju iza sebe odriču se skupih putovanja, onaj red iza njih ostavlja se velnesa i restorana… I tako redom. Dok ne dođemo do onih koji se pitaju hoće li sutra uopće imati posla i čime prehraniti obitelj… Da ne spominjem one koji su se ne svojom voljom ostali bez posla, s kreditom na grbači, prijete im iskopčati struju, stižu opomene pred ovrhu…
A najdraži su mi oni za koje moja baba kaže: izvana gladac, iznutra jadac. To je ona kategorija koja, što se spize tiče, uvijek posti. Na kruhu je i na pašteti, a šeta marke i vozi se u limuzinama. I tako po pedeset đireva dnevno oko Borika, bali cijelo jutro jedan makijato, ali bitno da su viđeni na špici. I da ne propadne imidž, iz krede u kredu, iz lizinga u pušing…
Hvala bogu da su i one gluparije od maškara završile. Najdebilnije mi je to što svi muški jedva čekaju obuć se u veštu pa na feštu. Korizma je… Zatišje. Mir i spokoj, ali do kada?!