Bajami uz svjetlost svijeća

Današnji dan, deveti u najkraćem mjesecu, veljači, tradicijski se obilježava, kao jedna od četiri središnje svetkovine elemenata. Riječ je o elementu zraka, budući se nalazimo u središnjem znaku toga elementa, vodenjaku, kerubinu čovjeka. Zanimljivo je da je od ovih svetkovina široj javnosti ostala poznata samo ona posvećena vodi, poznata i kao Halloween, zadnje noći u listopadu, dok su ostale tri manje popularne, osim svojim odrazima koje su ostavile na svetkovine većinskih, službenih kultova, odnosno religija.
Tako današnji dan, točnije noć stoji u istom redu s Walpurginom noći (30. travnja) i Lamasom (12. kolovoza). U svijetu se rabi keltski naziv Imbolc, a kod nas se ova svetkovina naziva Svičnjak, u čemu se odražava i njezin značaj.
Keltski naziv kojeg su prihvatili i proširir Angloamerikanci, znači doslovno “u trbuhu”, gdje se misli na trbuh, to jest utrobu majke Zemlje gdje u ovo doba počinju nicati još nevidljive klice novoga života. Veza Sunca i Zemlje i ovdje se iskazuje, budući je ona temelj svih stvarnih vjerovanja kojoj je i križ jedan od simbola. Sunčevo svjetlo postaje primjetno duže. Lako je izračunati da je od zimskoga Suncostaja za koji Burjati kažu “sad će zima poći u susret sunašcu”, do danas, prošlo točno pedeset dana. Naziv Svičnjak vezuje se i uz obred blagoslova svijeća koji se po Gregorijanskom kalendaru provodio prije sedam dana, zatim običaj “grličanja”, sačuvan i u zadarskome zaleđu i sv. Jeronima, sveca s lavom u spilji.
Općenito ovo je vrijeme pripreme, doba ćišćenja starog i pravljenja mjesta novome koje će doći s proljećem i novom godinom. Nemoguće je ne zamijetiti i određen odraz ovih vjerovanja i u pokladnim običajima, posebice spaljivanju krnje.
Danas se preporuča zapaliti što više svijeća i konzumirati kolačiće sa sjemenkama. Dok se na Zapadu preporuča sezam, kod nas bi prednost valjalo dati domaćim bajamima čiji cvjetovi također pričaju priču o Svičnjaku, na možda najljepši i najjasniji način.