Utorak, 5. studenog 2024

Weather icon

Vrijeme danas

8 C°

Nekadašnja novinarka zadarskog lista

Zrinka Grancarić: 'Nakon jedne utakmice naučili smo da se auto nikad ne smije ugasiti'

03.11.2024. 12:51
Zrinka Grancarić: 'Nakon jedne utakmice naučili smo da se auto nikad ne smije ugasiti'

Početak 1995. Ja, mlada poletarka na Hrvatskom radiju Radio Zadru, željna, entuzijastična, opijena novim svijetom kojeg sam upoznavala, 19 mi je godina. Jedva da mi se glas pojavio u eteru kad me nazvao Bernard Paleka. Na kućni telefon naravno, ipak je to debelo era prije mobitela.


Najviše pisala o jedrenju




“Slušaj, meni treba ljudi za Zadarski list, za sport, jesi zainteresirana?” Da jesam li… nisam sekunde razmišljala, nisam ništa pitala, samo sam htjela učiti. Kune nismo spominjali. Možda je to i ključna razlika nas i današnjih klinaca u novinarstvu. Mi smo samo htjeli raditi.




Novac je bio bonus. Moj prvi tekst, ako me sjećanje ne vara, pojavio se u 11. broju Zadarskog lista. Kuglačice Zadra su bile tema. Ponosu nije bilo kraja. Dugo sam još izrezivala članke, skupljala ih. U nekom trenutku je sve završilo u smeću, ne zbog neke zamjerke, nego jednostavno ih je postalo previše.


Novinarstvo me obuzelo. Honorarac, dugo sam gurala paralelno radio, Zadarski i još jednu novinu i časopis. Tu prvu godinu, 1995. pamtim i po Oluji. Urednik Nedjeljko Jusup je nakon Oluje čak i meni, djevojčurku od 20 godina, dao šansu da budem među prvima na oslobođenom području i ispunim stranice novine dojmovima.


Sjećam se njegovih riječi: “Vidi kako je to mala napisala.” S onim njegovim poznatim polusmiješkom. Srce puno. Desetak godina sam kao honorarac pisala za Zadarski list. Sport u osnovi isključivo, čak i nakon što sam na Radiju prešla iz sporta u informativu. Sigurno pogađate – najviše članaka sam napisala o jedrenju!


Dinamična redakcija




Skupila bi se tu dobra arhiva i svjedočanstvo vremena. Jedino se nogometa nisam dotakla, jer me u osnovi nikad baš nije privukao, ali nema sporta koji nisam pratila i o kojem nisam pisala. Kad je ZL postao dnevna novina trebalo je dati i ruku oko uređivanja priloga, pokoje stranice, u doba kad su se grafički stranice crtale rukom.


Lekcije nam je održao dobri naš Arif Sitnica. Dođeš s fotkama i tekstovima i onda crtate stranicu. S olovkom i ravnalom i stupcima. A rokovi stišću. Kreativno razdoblje u redakciji koja je bila živa, dinamična, gradska, kompletno zadarska.




Osim riječi vukla me i fotografija, skupljala sam honorare, otišla u Munchen, kupila Nikon, kod nas tada toga baš i nije bilo. Urednik fotografije Zvonko Kucelin, ako ću biti iskrena, namučio se sa razvijanjem mojih krajnje početničkih i problematičnih uradaka!


Crno-bijelih naravno, na filmu, s 36 snimaka, pa što uspije – uspije! No, fotoaparat mi je donio neke lude avanture. Meni i Milanu Tomljanoviću. Bili smo duo zadužen za treću i četvrtu županijsku nogometnu ligu. Radili smo to jednu sezonu, on je pisao, ja sam fotografirala.


Junaci tih izvještaja smo bili više mi nego utakmice. Pa bi onda naslov bio povik iz publike meni, tada curetku duge plave kose: “Rođo, uslikala te!”.


“Pušt suce”


Nakon jedne utakmice smo naučili da auto nikako ne smijemo gasiti, jer: “Pušt suce, drž novnare!”. Brzo smo dali petama vjetra. Nisu nas baš voljeli u… pa neka to ostane u arhivu zapisano gdje točno, ali nisu nas voljeli u tom mjestu jer se nismo libili izvijestiti da su me pogodili petardom dok sam stajala iza gola zbog čega sam morala potražiti hitnu pomoć.


U neko doba sezone Milan se razbolio. Problem, ja ne vozim, u nogomet se ne kužim da bi pisala. No, Luka Perić, tada student u starom domu, se kužio u nogomet. I ima vozačku, hej! Zamišljeno – ostvareno.


Nismo tad ni u snovima pomišljali da će Luka postati ponešto godina kasnije glavni urednik Zadarskog lista. Samo smo se poznavali iz studentskih đireva.