Zadarska pijaca zjapi prazna, ali ne samo zbog koronavirusa

Strah od koronavirusa polako se uvlači među Zadrane. Svakodnevne vijesti o novim oboljelima, htjeli – ne htjeli utječu na sve, a oprez i manji broj ljudi može se svugdje osjetiti i primijetiti. Ljudi se nesvjesno udaljavaju jedni od drugih, sjedaju na udaljenije stolove u kafićima, drže međusobno veći razmak u trgovinama.
U povećanom riziku od zaraze su mnogi, a posebno oni koji rade s većim brojem ljudi. Jedni od takvih su i trgovci na tržnici.
Prošetali smo jučer zadarskom pijacom i provjerili jesu li prodavačice osjetile posljedice širenja straha od koronavirusa te smo ih pitali kako se osjećaju zbog činjenice da su svakodnevno u interakciji s velikim brojem ljudi.

«Nemam vremena za strah«
– Nije nam ugodno, ali tko se ne boji. Mi kolegice pričamo o koronavirusu svaki dan i vjerujem ako se dogodi da netko oboli u Zadru da će zatvoriti pijacu, rekla nam je gospođa Marica, koja godinama radi na zadarskoj otvorenoj tržnici. Istaknula je kako svake godine ostaju bez kupaca jer je na Poluotoku sve manje ljudi te kako ih je ova epidemija još dodatno pogodila.
– Ja se ne bojim koronavirusa jer nisam u rizičnoj skupini i nemam vremena za strah. Ne razmišljam previše o tome i neću prestati ići na tržnicu, rekla nam je gospođa Ines koja je došla kupiti svakodnevnu spizu.
Gospođa Anka, također dugogodišnja trgovkinja na tržnici boji se koronavirusa radi drugih razloga.
– Imat ćemo velikih problema ukoliko se zatvore granice jer velik broj trgovaca ovisi o uvozu robe iz Italije te ostaje pitanje što će se prodavati na pijaci ukoliko se granice zatvore. Mnogi štandovi bi onda mogli ostati prazni, rekla je gospođa Anka. Istaknula je kako se ona ne boji zaraze jer nitko ne može predvidjeti kako će se stvari razvijati. I ona je dodala kako je primijetila da je manje ljudi, ali za to ne krivi koronuvirus koliko odlazak građana s Poluotoka te nedovoljan broj parkirališnih mjesta.

Svake godine sve manje mušterija
S njom se slaže i gospođa Milica koja nam je rekla kako oni u pet sati ujutro već nemaju parkirališnih mjesta.
– Poluotok je zadnjih nekoliko godina prazan i mrtav te svake godine imamo sve manje mušterija. Mi moramo platiti mjesto za pijacu, štand, suncobran, vagu, a na kraju nemamo što izbrojiti, rekla nam je rezignirano gospođa Milica.
Među brojnim trgovkinjama nađe se i pokoji trgovac pa smo tako sreli i gospodina Ivicu koji nam je rekao kako mu se čini da su se ljudi povukli te ih je od Nove godine sve manje.
– Nije da se bojim, ali iskreno, nije mi ni baš svejedno. Dolazim u kontakt s brojnim ljudima, ali često perem ruke nadam se da je to dovoljno, rekao nam je gospodin Ivica.