PREMIJERA Film nastao iz ljubavi i vjere

U petak, 17. svibnja, u crkvi Gospe Loretske u Arbanasima s  početkom u 19,30 sati, bit će premijerno prikazan dokumentarni film  „Gospa naša“ (Zonja jon). Priča je to o Gospi Loretskoj, arbanaškoj  zaštitnici koju Arbanasi nazivaju Zonja jon. Priča o stoljetnoj tradiciji,  priča o vjerovanju, o nadi, o ljubavi, o zahvalnosti – kako piše na omotnici dvd-a ovog vrijednog dokumentarca, čiju su objavu pripomogli Petar Uči Perović, braća Krsto i Tomislav Perović i naš poznati neumorni  sakupljač i istraživač svekolike arbanaške baštine Bernard Kotlar.

Zonja jon sve pokreće
– Dugo sam razmišljao o realizaciji ovog filma, što svakako nije lako, ali  ljubav, vjera i osjećaj potrebe da vratim bar mali dug svojim starima, a  mladima damo u ostavštinu, dali su mi snagu i poticaj da se to i realizira,  kaže nam naš poznati sugrađanin Bernard Kotlar, inače Hrvat rođen u  Arbanasima od majke Lidije i oca Marija, vjernik, praktikant koji je od  svoje šeste do 33. godine života bio ministrant, a koji je, kao i mnoge prijašnje uratke o Arbanasima, i ovaj film uradio iz ljubavi prema tradiciji i  potrebi za čuvanjem prošlosti i osvještavanjem mladih generacija o pripadnosti svome narodu, vjeri i kulturnom identitetu.
Zadarski list je ekskluzivno dobio „pretpremijerni“ uvid u ovaj vrsni  dokumentarac koji započinje tekstom uranjanja u daleku prošlost, prvu  polovicu 18. stoljeća: „Godina je 1726. Albanija je pod vlašću Osmanskog  carstva. U području pored Skadarskoj jezera tri su sela u kojima živi katoličko stanovništvo: Šestani, Briska i Livari. Vijećaju seoske starješine  strepeći od osmanskih tirana. Nekoliko odlučnih pojedinaca kreće na  put u nepoznato vodeći sa sobom prvih pedesetak sumještana. Preko  Crne Gore u svibnju stižu pred vrata Zadra grada. Dobrotom nadbiskupa  Vicka Zmajevića te odlukom generalnog upravitelja Nikole Erizza, izbjeglice pronalaze novi dom. U početku trebao je on biti na području današnjeg Zemunika gdje im je Mletačka Republika dodijelila zemlju, no  zadarski kanonik i veleposjednik Ivan Grisogono ustupa im svoju zemlju  u blizini lazareta sv. Marka na kojoj nastaje naselje Borgo Erizzo“. To jest  Arbanasi.
Nadalje, ovaj nas film uči ili, one koji znaju, podsjeća da su do kraja  Drugog svjetskog rata Arbanasi bili samostalno naselje, a od tog su vremena sastavni dio grada Zadra. Uči nas i da je povijest  Arbanasa, od samih početaka, usko povezana s Crkvom. Godine 1734., zahvaljujući nadbiskupu Vicku Zmajeviću, počinje izgradnja prve crkve i župnoga dvora.  Rastom broja stanovnika postojeća crkva postala je nedovoljno velika te  ja na njenom mjestu, uz zadržavanje zvonika i sakristije niknula nova,  veća koju je posvetio nadbiskup Vinko Pulišić 23. lipnja 1912. godine. Crkva je posvećena Gospi Loretskoj. Za Arbanase ona je najviši i najbliži  izraz svega što ih pokreće, što ih drži od samoga početka, od dolaska u  novu domovinu, navodi se u filmu u kojemu se kazuje i sljedeće:

Anđeli nad  Arbanasima
I tako počinje ova priča… priča o Gospi Loretskoj, arbanaškoj zaštitnici koju Arbanasi nazivaju Zonja jon. Zonja jon kroz sva stoljeća nije napuštala svoj narod. Pružala mu je snagu i utjehu, hrabrila ga, podizala ga  i nosila kada mu je bilo najteže, a on joj je vraćao… vraćao štujući je, slaveći, ljubeći…
Uz Božić i Uskrs, Arbanasi imaju još jednu vjersku svetkovinu koja im  je možda i najdraža – njen blagdan, blagdan Gospe Loretske.
Po srednjovjekovnoj legendi, kako bi je zaštitili od nevjerničkog skrnavljenja, kuću Isusove majke Marije anđeli su prenijeli iz Nazareta u talijanski grad Loreto. Zbilo se to 10. prosinca 1291. godine. Na tom dugom i  napornom putu anđeli su se najmanje dvaput odmorili. Prvi su se put  zaustavili u blizini zadarskih gradskih zidina, i to na području gdje će se  u XVIII. stoljeću naseliti Arbanasi. 
Ipak, blagdan Gospe Loretske ne slavi se 10. prosinca. Premda se ne  može sa sigurnošću reći zašto je to tako, pretpostavka je da su ljudi živjeli  skromno i nisu si mogli priuštiti u razmaku od tek 15 dana svečano proslaviti dva velika blagdana, i Gospu Loretsku i Božić.
Dokumentarni nas film rječito i slikovito vodi kroz sve dane Gospe Loretske koji traju od 8. do 11. svibnja.
Osmi svibnja, dva dana do blagdana, s lijevog bočnog oltara u crkvi  spušta se Gospin kip i prenosi u Župni ured. Dva člana bratovštine Gospe Loretske, čuvari ključeva, sastaju se i trima ključevima otvaraju sef u  kojem brižno čuvani leže zavjetni darovi. Vidimo dvojicu čuvara ključeva  koji nam govore.

Kip Gospe čuva se cijelu noć
Pripreme tada preuzimaju vrijedne ženske ruke. One koje su to činile  oduvijek. Župljanke, svjesne velike časti i privilegija koji im je ukazan, s  ljubavlju i vjerom uzimaju zlatni i srebrni nakit iz sefa i ukrašavaju njime  Gospin kip. Naušnice, ogrlice, medaljoni, narukvice, prstenje… zavjetni  darovi u koje su vjernici utisnuli svoje zahvale Gospi Loretskoj na uslišenim molitvama.
Dan prije blagdana, 9. svibnja, uoči večernje mise u maloj procesiji  Gospin kip okićen zavjetnim darovima vraća se u svoju crkvu iz Župne  kuće. U sredini crkve, kao da je u njezinu srcu, postavljen je improvizirani oltar svečano ukrašen najljepšim cvijećem iz svih arbanaških vrtova.  U cvijeću, tu u srcu crkve, Gospin kip cijele će noći čuvati članovi bratovštine Gospe Loretske. Čuvat će ju od onih koji bi se možda ogriješili o  sedmu zapovijed Božju. Mada se do sada nikada nitko to nije usudio,  članovi bratovštine imali su dogovoren signal za podizanje uzbune –  zvonjavu crkvenih zvona. Prema tradiciji okićeni kip čuva se i preko dana dok rijeke vjernika ne samo Arbanasa, već iz cijeloga Zadra, okolice,  ali i dalekoga svijeta pohode u vjeri i nadi da  će ona, Zonja jon, uslišati  molitve njihove.
Deseti je svibnja. Sviće zora nad Arbanasima. Zvona najavljuju svečani  dan. Na svim prozorima šareni se svježe cvijeće. Iz svake arbanaške kuće  širi se miris blagdanskog objeda. Okupljaju se obitelji. Dolaze prijatelji.  Srca su puna, osmijesi široki.
Već petnaestak godina u jutarnjim satima arbanaškim ulicama prolazi  procesija. Ali ne ona velika, ona prava. Djeca iz najstarijeg arbanaškog  dječjeg vrtića sa svojim brižnim tetama nose svoju Gospu, veliku dječju  lutku odjevenu i ukrašenu poput pravoga Gospina kipa. I čine to vrlo ozbiljno i odgovorno. Poput odraslih.
Svečana sv. misa počinje predvečer. Obično je vodi nadbiskup Zadarske nadbiskupije. Crkva je premala da bi primila sve vjernike.
Po završetku sv. mise kreće procesija ulicama Arbanasa. Gospin kip  plovi na snažnim rukama župljana, a slijedi ga puk; domaći Arbanasi,  njihovi prijatelji i rodbina koji stigoše iz Zadra, okolice, ali i iz cijele Hrvatske, iz Italije, Amerike, iz cijeloga svijeta.  Uskim arbanaškim ulicama  prolazi procesija uz marijanske pjesme, a na svakoj od tri postaje koliko  ih ima svećenik čita Evanđelje i zaziva Moli za nas, sveta Bogorodice  čekajući odgovor puka Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

I tako već tri stoljeća…
Procesija završava pred crkvom. Vjernici prolaze ispod Gospina kipa u  vjeri da će im podariti dobro zdravlje. Nakon što je poslušala sve želje  svojih vjernika, Gospa se vraća u mir svoje crkve. Nosači je unose u onaj  uz crkveni obred vezni dio slavlja završava. Vrata se zatvaraju. Ali slavlje  ne završava. Na trgu se nastavlja druženje: odjekuju zvuci vesele dječje  igre i žamor razgovora ugodnih prijatelja koji se nisu vidjeli možda i godinama.
Zadrani i žitelji mjesta u okolici svetkovinu blagdana Gospe Loretske  nazivaju Arbanaškim čudom. A nije riječ ni o kakvom posebnom čudu.  Objašnjenje je vrlo jednostavno. U stara vremena kad je svakodnevica  bila ispunjena neimaštinom i oskudicom, hodočasnici iz zadarske okolice svečanu su proslavu blagdana uz pucanje i vatromet nazivali pravim  čudom. I tako ostade ime Arbanaško čudo.
Dan poslije, 11. svibnja, nakon večernje mise, župljanke brižno skidaju zavjetne darove s Gospina kipa i vraćaju ih u sef. Uz pjevanje marijanskih pjesama Gospin kip vraća se na svoje stalno mjesto – na bočni oltar  u lijevom crkvenom brodu.
Vraća se bdjeti nad svojim Arbanasima koji, s cvijećem s improviziranog oltara u naručju, odlaze iz crkve odnoseći Gospin blagoslov u svoje  domove, u svoje živote. I tako već tri stoljeća… – odzvanja tekst koji prati  zanimljivu plejadu slika i prizora iz najnovijeg dokumentarnog filma posvećenog zadarskim Arbanasima.
Pogledajte ga s užitkom.

S majkom priča na arbanaškom
Želim zahvaliti rođacima Petru Učiju Peroviću, braći Krstu i Tomislavu Peroviću  na potpori bez koje ne bi bilo moguće realizirati ovaj film, poručuje Kotlar. Zahvala  ide i suradnicima, u prvom redu Danijeli Nižić, Ivici Matešiću Jeremiji i Željku Dukiću. Također veliko hvala Luciani Karuza, Atiliu Maziji, Viljanu Vukiću, Borisu Jelenkoviću, Salvatoreu Jelenković Juriniću, Ninu Čurkoviću i Karlu Petaniju koji su integralni dio filma  govorili o Zonji jon. Zahvala i mojoj majci Lidiji s kojom od rođenja  do dan-danas komunicira na arbanaškom govoru, supruzi Branki, kćerki Lauri i sinu  Mariju koji su mi, kao i do sada, uvijek bili velika potpora u radu. I na kraju želim,  svima svako dobro uz majčinski zagovor Gospe Loretske – poručuje Kotlar.

Sve o Arbanaškom čudu
Proslava blagdana Gospe Loretske svake godine 10. svibnja u Arbanase, danas  dio grada Zadra, dovede na tisuće vjernika koji dolaze kako bi sudjelovali u tradicionalnoj procesiji i svetoj misi. U ovom filmu autori su prikazali sve ono što se u Arbanasima događa uoči, tijekom i nakon 10. svibnja kako bi Arbanaško čudo, kako ga  žitelji zadarskog zaleđa nazvaše, dokumentirali za buduće generacije te prikazali  široj javnosti kao zanimljivost, ali i kao poziv u posjet Arbanasima i njezinoj zaštitnici  Gospi Loretskoj.