Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

19 C°

SREBRNA OBLJETNICA

Navijači su nas nosili od Narodnog trga do Varoši

Autor: Paulo Sarić

21.03.2023. 10:55
Navijači su nas nosili od Narodnog trga do Varoši

Foto: Arhiva ZL



Na današnji dan prije točno 25 godina tada dvadesetogodišnji Jure Ružić pred krcatim Jazinama je kao kapetan Zadra podigao trofej namijenjen pobjedniku Kupa Krešimir Ćosić. Po mnogočemu poseban, i tri puta prvi. A prvi se pamte.


Prvi trofej Zadra u slobodnoj i samostalnoj Republici Hrvatskoj, prvo finale zaista igrano u Jazinama još od mitske 1986. i prvi trofej koji je nosio ime po velikanu hrvatske i europske košarke koji je preminuo tri godine ranije. Momčad pod vodstvom trenera Danijela Jusupa, mahom sačinjena od domaćih igrača, u finalu je nadvisila Zagreb, čime je i formalno označen početak povratka Zadra u vrh hrvatske košarke.


No, put do velikog uspjeha, kako to nerijetko biva u životu, gotovo svima osim onih koji su se rodili sa »srebrnom žlicom« u ustima, bio je posut trnjem. Ekstremni fizički napori, treniranje na hladnoći u dugim rukavima, šestomjesečno igranje bez plaća i borba protiv centralizacije koja je tada bila jedna od (ne)službenih javnih politika mlade države tek su neke od prepreka koji su današnji datum prije četvrt stoljeća urezali u povijesti zadarske sportske zbilje.




– Evo i sada me prolaze trnci. Riječ je o posebnom razdoblju mog života, ne samo zbog osvojenog trofeja, već i zbog čitave situacije i momčadi koja se gradila od 1996., preciznije od dolaska Danijela Jusupa. Razlog dolaska trenera Jusupa je ležao u činjenici da smo godinu ranije, u sezoni 1995./96. skoro ispali iz lige.


Zadar je nakon prvog dijela natjecanja završio u Ligi za ostanak te je promijenio tri trenera: Joška Pulju, Petra Jelića i Uču Pulanića. Čim se treneri mijenjaju, nešto nije kako treba biti, a kada se promjene tri – to samo po sebi dovoljno govori. U ligi smo na koncu ostali zahvaljujući tijesnoj pobjedi u Rijeci.


Nakon toga se grad »digao« i odlučilo se nešto promijeniti. Za iduću sezonu, koja je i početak naše priče, bila su tri kandidata za trenera: Danijel Jusup, Vlado Vanjak i Pino Grdović. Na koncu je izabran Jusup. Sjećam se da smo mi mladi igrači vrlo rano započeli s pripremama, već početkom svibnja.


Počeli smo praktički od druge lige, krenuli graditi nešto novo, nešto pozitivno, i od borbe za ostanak smo došli do trofeja. I to ne sa skupim igračima koje smo doveli sa strane, već prvenstveno sa Zadranima, momcima koji su počeli u našoj školi košarke – prisjetio se na početku razgovora tadašnji kapetan Zadra Jure Ružić.


Ljubav i odricanje


Bio je to tek kratki kontekst vremena. U gradu koji se još trpio neposredne posljedice rata, buđenje košarke je simbolički davalo nadu u novi početak i svjetliju budućnost. Kovanu u teškim uvjetima od domaćih resursa.


– Iduće sezone smo pokazali napredak, a onda je 1997. došao Emilio Kovačić. Sjećam se jednog od prvih treninga s njim, koji je iz nekog razloga bio u Mocirama. Bila je to pomalo smiješna situacija jer se jedan Emilio, koji je bio pojam, vratio u svoj klub i na parketu nije zatekao vrhunske igrače, već nas desetak »dice«.



S nama je doduše bio i jedan Amerikanac, ne sjećam mu se prezimena, znam samo da se zvao Sidney, no on je brzo otišao pa je nešto kasnije došao Gerard Lewis. Iz prethodne sezone je ostao Mario Gašparović, a Joke Vranković nam je priključio nakon početka lige i to je zaokružilo našu priču. Iz čitave momčadi tek Lewis, Gašparović i Vranković nisu prošli zadarsku školu košarku, što je čak i tada bio veliki raritet.


Većina nas je bila generacijski povezana, zajedno smo počeli igrati i zajedno smo rasli. Generacije 76./77. i 77./.78. su bile i juniorski prvaci Hrvatske pa nije baš da smo »pali s Marsa«, iako valja kazati da ni mi ne bismo igrali da je bilo novca. Neovisno o tome koliko dobri i koliko talentirani bili.


Svaka uprava će uvijek radije kupiti provjerenu klasu nego planski krenuti u razvoj mladih igrača. Za nas je to »siromaštvo« bilo i sretna okolnost. Ne sjećam se je li to bilo te trofejne sezone ili godinu ranije, ali znam da šest mjeseci nismo bili primili plaću. Barem je ja nisam bio dobio.


I to govori u kakvim smo uvjetima radili, da ne govorim o hladnim Jazinama, treniranju u dugim rukavima i o tome kako nam je bilo zimi kada zapuše bura – podvukao je tadašnji tinejdžer koji je svojim igrama na parketu bio jedan od predvodnika novog Zadra.


Zadra u kojem se o košarci pričalo u školskim klupama, na radnom mjestu i u slobodno vrijeme. Zadra u kojem je košarka ulazila u brojne sfere društva i činila grad posebnim, ne samo u granicama Hrvatske, već i osjetno izvan nje.


– Tih dana je postojala veća povezanost navijača s klubom, no i ona se stvarala s vremenom. Ljude se ne može prevariti. Na jednu utakmicu može doći deset tisuća navijača i napraviti dobru atmosferu, ali ljudi neće dolaziti u kontinuitetu ako ne postoje emocije. Paralelno s našom momčadi, gradila se i košarkaška atmosfera u gradu.


Sjećam se utakmice osmine finala Kupa Krešimir Ćosić upravo iz te trofejne sezone. Igrali smo protiv Gradine, pulskog A2 ligaša, što valja posebno naglasiti. Jazine su bile pune! Upravo ta utakmica mi je jedan od najboljih pokazatelja koliko su nas ljudi voljeli. Dvorana je uvijek bila puna na Ciboni, ali kada se ona napuni na Gradini to je pokazatelj da ljudi vole – Zadar.


Istočna tribina mi je uvijek bila referentna točka. Središnji dio bi u pravilu bio pun, ali bi rubni dijelovi nakon bočnih stepenica bili prazni. Protiv Gradina je sve bilo puno.


Živjeli za klub i grad


Put do završnog turnira Zadrane je nakon Gradina vodio preko Zrinjevca koji je u dvije četvrtfinalne utakmice svladan s ukupnih 136:124, dok su na posljednjoj stepenici uoči velikog finala stajali splitski »Žuti«. Tadašnji euroligaš.


– Dobro se sjećam scene iz svlačionice prije samog početka utakmice. Jazine su pune, a iznad nas na parketu igraju Cibona i Zagreb. Čujemo navijanje čitave dvorane i znamo da se nešto događa. Pritisak je bio ogroman, veći nego u kasnijem finalu te smo uz veliku muku stigli do pobjede protiv Splita, no nakon što smo to prošli sve je bilo lakše.


Uoči finala nitko nije razmišljao o porazu, već smo svi u utakmicu ušli s mišlju da ćemo biti prvaci. U našim glavama tu nije bilo dileme. Zagreb je bio dobra momčad, s igračima koji su znali igrati košarku, ali nije bilo sumnje da ćemo mi slaviti.



Samog dizanja pehara se ne sjećam najbolje, ali dobro pamtim sreću i veselje. Ljudi su ulijetali u teren i grlili nas… Emocije su bile ogromne. Neopisiva sreća i neopisivo zadovoljstvo koje i sada prolazi kroz mene kada se sjetim tog vremena.


Kada se sjetim veselja i pjesme koja se orila. Pamtim slavlje nakon utakmice. Živio sam na Poluotoku i sjećam se da su nas navijači negdje oko Trga digli na ramena. Nosili su nas tako od Narodnog trga, preko Četiri kantuna do Varoši. Bili su to posebni trenuci, trenuci u kojima na naplatu dođu sav znoj i sav trud koji si uložio i kada shvatiš da se sve isplatilo.


A znoja i truda je bilo na pretek. Rani početak priprema, treninzi u hladnoći zimskih Jazina i spartanski rad učinili su Krešin kup tim slađim.


– Svi znamo kakvi su Jupini treninzi, a oni su tada bili još i jači. Tvrdim da smo mogli igrati dvije utakmice jednu za drugom! Toliko smo bili fizički spremni. Radili smo zaista »pakleno«, sjećam se ležanja i povraćanja nakon treninga, no sve se to isplatilo kada smo podigli pehar.


Sama činjenica da je sav trud došao na naplatu, neovisno o tome u kojem si gradu i u kojoj dvorani je velika nagrada sama po sebi. Vidiš rezultat svoje patnje i shvatiš da se trud isplatio. A kada smo uz to vidjeli i zadovoljstvo na licima naših navijača i postali svjesni da smo ispunili snove, jer svi smo mi sanjali trofeje sa Zadrom, sreća je bila neopisiva.


Važan kamenčić u mozaiku koji je na koncu oslikao prvi trofej Zadra nakon gotovo 12 godina čekanja bila je i »kemija« unutar momčadi. Svi za jednog, jedan za sve bila je egida pod kojom se izlazilo na parket.


– Te godine je atmosfera u svlačionici zaista bila sjajna. Možda i najbolja koje sam doživio u svojoj karijeri. Čisti gušt i užitak, kao da igraš s rođenim bratom. A i rođeni brat je bio u momčadi. Sjećam se svih tih momaka, Emilio je bio ljudina u pravom smislu te riječi te nam je davao sigurnost.


Lewis je bio netipičan Amerikanac, otvoren i veseo, Gašparović se dobro uklopio u momčad, a Joke je bio veliki fajter, liderski nastrojen, malo »divlji«, ali točno nam je to i trebalo. Sve se idealno uklopilo. Većina nas je rođena u Zadru, znali smo situaciju i živjeli smo za ovaj grad i klub. Igrali smo za sebe, ali smo, prije svega, igrali i za grad i naše navijače – poručio je Jure Ružić.