Svijet izvan svijeta

Ranim jutrom, u pet sati, lunjam Krapinskim toplicama. Ah lunjati! Magla je okovala lepe zagorske brege. Iz magle izranjaju sporadična lica. Da, ponekad gledamo na lica kao u magli. Gledamo ih, a ne vidimo. Ne vidimo jedni druge, zacementiranog duha u gabarite uske sebičnosti. Oko nas žive ljudi u magli. U našem je duhu sunce koje razgrće maglu poput zastora koji se otvara na pozornici kazališta. Ja i ti gospodari smo sunca u našim dušama. Kada mu kažemo: izađi sunce, ono će se raspojasati u mnoštvo boja i oblika, a mi ćemo ugledati sunce u oku sestre i brata čovjeka.
Ulazim u bolnicu. Dugi zeleni hodnici isprepleću se kao u filmu Crista Puiua Smrt gospodina Lazarescua. Film je potresna socijalna drama o usamljenosti starih ljudi. Usamljenost je magla u kojoj lunjamo, tražeći jedni druge, ali se ne nalazimo. Pronaći ćemo se kada suncu našega duha podarimo mogućnost da zasja.U dugi zeleni koridor bolnice kroz otvorena vrata ulaze zvukovi, krikovi, uzdasi boli i bolesti, ovisno o slojevitosti boli i bolesti. Tako, bolest i bol, ni od koga zvane, ulaze u moj život kao teški suputnici. Bolest je način života koji se ne zove za svoj stol, ali bolest i bol ulaze u moj život kroz podrum, kroz odškrinute prozore, kroz krov koji prokišnjava. Bolest, kao usporedni put moga života, postaje gospodarica svih mojih resursa i stila življenja. Ali Bolest se, kažem ne zove, ali ju se može pripremati kroz cijeli život kada odustajanjem od svoje esencije i kada živim dvostruki život. Moj dosadašnji život bio je priprema moje bolesti. Ne kažem da je to tako kod svih vas. Kod mene jest.
U susjednoj bolničkoj sobi zatičem profesora Marijana Šunjića bivšeg rektora Zagrebačkog sveučilišta. I Šunjić i ja, upalili smo sunce našega duha i među nama prostruji prijateljstvo. Profesor, po vokaciji fizičar, žali mi se kako je pokušavao pokrenuti dijalog između stručnjaka prirodnih znanosti i stručnjaka humanističkih znanosti, konkretno teologa. Bilo mu je, kaže, nemoguće naći teologa koji će pristati na taj dijalog: boje se, strah paralizira njihovu riječ. To me je rastužilo. Čemu strah kada si upalio sunce svoga duha. Moj profesor Tomislav Ivančić utemeljio je hagioterapiju ili ozdravljenje u duhu. Ivančić drži kako svaka bolest ima temelj u duhu čovjekovom ili u duhovnoj duši. Do zdravlja, tvrdi Ivančić, dolazi kada svoju duhovnu dušu predaš Gospodaru života i smrti, Isusu Kristu, Gospodinu našemu. Prirodno obitavalište duhovne duše, jest Duh Sveti, dar Uskrsloga Gospodina Sunce moga duha jest Mlado sunce s visine, Uskrsnuli Gospodin Isus.
Lica ljudi izašla su iz magle. Zeleni hodnik bolnice obasjalo je sunce. Ja se smijem sa svojim drugovima u sobi, s vozačem kamiona i s dragovoljcem Domovinskog rata iz postrojbe Zrinski i Frankopan. Ali to je samo jedna od karakteristika mojih kompleksnih drugova.
Ne volim kada novinari slave obljetnice s pripadnicima vlasti. Novinari, po temeljnoj vokaciji profesije, stoje između naroda i vlasti budno prateći kako vlast obnaša svoje dužnosti i služenje onima koji su je izabrali. To je i pozicija teologa u Crkvi.
Neka sunce u vašoj duhovnoj duši obasja vaša lica.