Primijetio sam da su ogromni i pitao se kako im ne padnu

NIKADA KRAJA PROVOKACIJAMA
Ovi s Hrvatske televizije i dalje uporno provociraju svekoliko pučanstvo. U svakoj epizodi ozloglašene serije »Malo misto« bude neka poveznica s današnjom situacijom u lijepoj našoj. Nije to nešto senzacionalno, ali dobro dođe nekome tko piše kolumnu o TV programu, a to sam naravno ja. Dakle, nakon one mučke provokacije iz epizode »Ko je više da?«, gdje dotur Luiđi kaže –«kada se rat svrši, onda ćemo imati odriješene ruke. Moći ćemo opljačkati cilo misto«, u čuvenoj epizodi »Borbena ponoćka« (ne. Nije poLnoćka) zbilja su pređene sve granice pristojnosti. »Pa što je u toj epizodi toliko uznemirujuće«, reći će netko, »kada on cijelo vrijeme podjeb… zafrkava i ismijava članove partije?« Pa stvar je sljedeća… U svima poznatoj sceni kada u kuhinji razgovaraju Roko i Anđa o tome kako nema bakalara i kako pravi komunisti ne slave Božić (»gdje ti je klasna svijest nesrićo?!«), Roko u jednom trenutku spočita Anđi kako je otišla u »penšjun«. U stvari, kada bolje razmislim, to uopće nije uznemirujuće jer to je moglo biti tada, u ta mračna vremena, kada je netko zato što je bio u ratu mogao otići u naponu snage u »boračku« mirovinu i onda živjeti na račun nekoga tko vrijedno radi i izdvaja za tu istu njenu mirovinu. Jer, ako je toliko voljela tu domovinu da se za nju borila, kako onda može iskorištavati i urušavati tu istu voljenu domovinu svojim neradom. To pravi domoljub nikada ne bi napravio. Jer, Anđa nije iz tog rata izašla kao invalid, nije bila ni ranjena, a po logici stvari nema više od 35-6 godina. Malo misto je zbilja bilo malo pa nije imalo kladionicu, ali… E sada sam opet pretjerao.

DOMOLJUBLJE NA AMERIČKI NAČIN
Prošloga je tjedna išla još jedna (po mom računu 693. put) repriza američkog filma »Dan nezavisnosti« (film u kojem iz svake scene kaplju litre amerikanskog domoljublja), pa sam odlučio malo i pogledati, u stvari, samo zadnji dio. Ja ne znam tko je u to vrijeme bio njihov predsjednik, ali u ovom filmu je isti prikazan kao jedno savršeno biće, divan domoljub, strog i pravedan, spreman na sve, koji i u najtežim trenucima ne gubi glavu i brine o svom narodu. Ipak, vrhunac je bio na samom kraju filma, kada taj svestrani predsjednik sjedne i u borbeni avion i bori se protiv mrskih osvajača iz svemira. I naravno, Zemljani pobjede, ali za tu pobjedu nisu zaslužni ni Japanci, ni Englezi, ni Kinezi, ni nedajbože Rusi, nego jedino i isključivo Amerikanci. Samo su Amerikanci dovoljno sposobni pobijediti zle svemirce. Oni su najsposobniji, najpametniji i imaju najboljeg predsjednika. Dosta je vidjeti ovoga Trumpa pa da bude jasno kako drukčije ne može ni biti.

KAKO ARAPI PRAVE ONE SVOJE TURBANE NA GLAVI?
Nadam se da ste poslušali moj savjet i da redovito pratite lijepe dokumentarce koje možete gledati na nacionalnoj televiziji. Ovih su tjedana nekako došli do Afganistana i Pakistana, ali sam zbog pisanja ove kolumne sve to gledao jednim okom. A onda sam spazio nešto čudno. Svi muškarci, kao što je to već običaj u arapskom svijetu, na glavi nose one svoje turbane, ili kako se to već zove. Primijetio sam da su ogromni i nikako nisam razumio kako im ne padnu. Ostavio sam sve poslove i od nekih marama i lancuna probao improvizirati nešto slično, ali naravno, nikako mi nije uspijevalo i sve mi je padalo sa ove moje pametne glave. Pomoć sam potražio i na internetu, ali stranice pisane latiničnim slovima nisu davale to dragocjeno objašnjenje, dok su mi one arapske naravno bile skroz nerazumljive.
Otada ne spavam. Kako naprave one turbane – pitanje je koje me mori po cijele noći? A onda se sjetim drame koju prolaze Milojko i Milojka, motivacionih predavanja mile nam filozofkinje Tajči, što je na svome kanalu ovog ponedjeljka objavila Ela Dvornik (iskreno, ona mi je čak i simpatična), što je novo s velikom umjetnicom Majom Šuput i shvatim da je moj problem u odnosu na njihove probleme uistinu beznačajan i tako jedva, pred zoru, sav iscrpljen nekako i zaspem.