Potopljeni brodovi postaju veliko turističko bogatstvo

Nekoliko dana prije kalendarskog došlo nam je toplinsko ljeto. Odmah je žestoko startalo. A, još prije dva tjedna gotovo da smo vapili za sunčanim danom, pitali se da li će ljeta ove godine uopće biti. Preko noći sve se promijenilo. Ljudi su masovno pohrlili na plaže, traže osvježenje u moru što se ipak zagrijava sporije od zraka. Valjda će se i turisti sada masovno zaputiti prema našoj obali i moru. Netko samo na kupanje, drugi u plovidbu, razne rekreativne aktivnosti, ribolov, ronjenje…
U međunarodnim turističkim kretanjima upravo ronilački turizam ima najveću uzlaznu putanju.  Na nekim svjetskim morima – na primjer Crvenom – doživljava neviđenu ekspanziju. Na listi ljudi koji žele uživati u čarima podmorja visoko kotira i naš Jadran. Naše raznolikosti i prirodne ljepote ne zaustavljaju se na kopnenom prostoru, mnogo toga turistima možemo ponuditi i pokazati i ispod morske površine. Prirodne ljepote, a uz njih mnoštvo atraktivnih podmorskih lokaliteta nastalih djelovanjem čovjeka. Na mnogo mjesta na dnu našeg mora leže potonuli brodovi, ponegdje i avioni. Privlačna odredišta i istinski užitak za ljubitelje podmorja.
Namjerno potapanje
Bez obzira na način i razloge potonuća i najobičniji brod nakon stanovita vremena postaje atraktivno podmorsko odredište. Morska flora i fauna brzo njime zavladaju. Potonuli objekt s vremenom postaje dio podmorskog pejsaža, ali uvijek s prepoznatljivim obrisima svog nadmorskog, ili kopnenog življenja. Nadasve postaje bogato stanište mnogih ribljih vrsta i ostalih morskih organizama. Turisti-ronioci uživaju u prizorima što se nude na takvim mjestima, objektivima njihovih kamera nudi se mnoštvo atraktivnih motiva. Jedan stariji ronilac, instruktor i voditelj ronilačkog centra, svojedobno mi je pričao:
– Na jednoj lokaciji imam veliku škrpinu, sigurno je teža od dva kilograma. Mnogo puta mogao sam je puškom uloviti i napraviti dobar ručak. Međutim, što bih time dobio? Samo kratkotrajni užitak. Naprotiv, ja je čuvam i pazim, veliku zaradu donijela mi je dosad, a sigurno će i ubuduće. Mnoge grupe ronilaca vodio sam na njeno stanište, tko god je zaronio taj ju je snimio. 
Još veće mogućnosti snimanja živog podvodnog svijeta nude razne podrtine na dnu mora. U njima se ribe brzo nastanjuju, u njihovoj unutrašnjosti pronalaze sigurnost. U zemljama koje žele od turizma što više zarađivati davno su to shvatili, pa su počeli namjerno potapati brodove, ne čekajući eventualni brodolom.
Brodovi se potapaju u neposrednoj blizini turističkih centara, na manjim dubinama što su dostupne amaterskim roniocima, najčešće na pješčanom dnu siromašnom podmorskim životom. Potapaju se pažljivo, na način da ne nanose štetu morskom okolišu. Amerikanci su prvi i masovno krenuli s takvom praksom, slijedili su ih mnogi drugi i rezultati su se brzo vidjeli. Ta je aktivnost dobila i svoj naziv – scutling. On je u nas zasad nepoznat za razliku od na primjer scrapinga, što je u posljednje vrijeme postao jako popularan u ribarskim krugovima. Za razliku od scutlinga – namjernog potapanja, scraping predstavlja namjerno uništavanje ribarskih brodova sa ciljem smanjenja ribarske flote i ribolovnog napora u određenim zemljama, odnosno morima. A, da je spojiti te dvije aktivnosti…
– Uz obalu zapadne Floride Amerikanci su potopili više od 300 brodova, među kojima je i jedan nosač aviona. U New Jerseyju potopljeno je 200 brodova. Stvoreni su veliki podmorski kompleksi koje dnevno posjećuju deseci tisuća ronilaca, samo na spomenuti nosač aviona dnevno se spušta tisuću ronilaca, priča Ferdo Hitrec, voditelj ronilačkog centra Marko Polo iz Rijeke.
Velika zarada
Brodove potapaju i u Australiji i to po posebnom projektu na državnoj razini. Istim putem krenuli su na Novom Zelandu, u Južnoj Koreji, slijedile su neke europske zemlje. Najviše je napravila Malta, gdje je oko otoka potopljeno osam brodova.  U toj maloj otočnoj državi ronilački turizam danas donosi 25 posto ukupnih turističkih prihoda. Brodove su potom počeli potapati u Turskoj, pa u Portugalu, gdje su krajem prošle godine u jednom danu potopili četiri velika rashodovana ratna broda.
– Portugalci su svoj projekt pripremali 12 godina, pažljivo su pripremali dokumentaciju, oni su potpisnici međunarodne konvencije o potapanju brodova. I brodove za potapanje dugo su pripremali, nisu ih poslali na dno mora čim su povučeni iz aktivne službe. Uložili su značajna sredstva, ali će im se brzo vratiti. Za primjer mogu spomenuti da u Egiptu samo jedan potopljeni brod – »Tistelgorn«, godišnje donese veći prihod nego sve ulaznice za razgledavanje piramida.
Zakonske zapreke
Uz ovakva saznanja logičnim se nameće pitanje: zašto i mi u Hrvatskoj ne slijedimo takvu praksu, što čekamo. Imamo mnogo prostora u moru gdje bi se brodovi mogli potapati, gdje je dno gotovo pusto, bez flore i faune. Upravo potopljeni brodovi obogatili bi život na takvim lokalitetima. Imamo i brodova za potapanje i to mnogo. U raznim lukama, na mrtvom vezu i sidrištima, u Hrvatskoj se nalazi stotinjak starih brodova, napuštenih, rashodovanih, neekonomičnih, havariranih…
– U nas ljudi ne znaju što s takvim podrtinama, priča Ferdo Hitrec. Najbliže rezalište nalazi se u Turskoj, transport bi bio skuplji od naknade dobivene prodajom brodova za staro željezo. Potapanje je puno svrsishodnija opcija, donijelo bi višestruku korist, zaradu mnogima.
Ideje za potapanje brodova davno su došle upravo od ljudi iz ronilačkog turizma. Svaka ideja nailazila je, međutim, na administrativne zapreke. U nas nema zakonskog propisa kojim bi se regulirala takva aktivnost.
– U Pomorskom zakoniku stoji da se brod može iznimno potopiti, ali nema objašnjenja što je to iznimno. Zakon o morskom ribarstvu potapanje brodova spominje samo u definiciji umjetnog braka, bez pojašnjenja kako to raditi i da li se uopće smije raditi.
Zakonski vakuum razlogom je što u Puli već dugo na potapanje čeka brod »Vis«, svojedobno zapovjedni brod Jugoslavenske ratne mornarice. Njega je kupio pulski poduzetnik Arsen Brajković. Prvobitna namjera bila mu je preurediti brod dugačak 57 metara u superluksuznu jahtu. Vrijednost projekta procijenio je na 10 milijuna eura. Od toga, međutim, ništa! 
– Odlučio je potopiti brod, napraviti od njega atraktivan ronilački lokalitet. Brod je pripremljen za potapanje, u potpunosti odmašćen, iz njega je uklonjeno sve što bi moglo prouzročiti i najmanje zagađenje. Ipak, dozvolu nije dobio, usprkos pozitivnom mišljenju Ministarstva turizma.