Isus Krist se je zaustavio u Hrvatskoj

 
"Kamo, sine?" – upita mama Marija svoga sina Isusa u maloj, sirotinjskoj i jedinoj prostoriji u svojoj kućici u Nazaretu.

"Pa mislio sam malo navratiti do Hrvatske" – odgovori mladi čovjek Isus.

"U Hrvatsku, kažeš?"

"Da, da u Hrvatsku. Što se čudiš. Pa Hrvatska tebe, mama, voli, obožava. Više hramova je posvećeno tebi, nego meni, Ocu momu i ljubavi, u kojoj smo Otac i ja, Duhu Svetomu.

"Dobro. Zašto oblačiš na sebe te dronjke. Pa smrdiš. Što ne obučeš svoje kraljevsko ruho? Što sa sobom ne uzmeš legiju anđela koji s gorućim isukanim mačevima moogu fascinirati ljude. Hrvati vole legije."

"O mama, mama. Razumiješ li ti mene? Da, kralj sam. Da, Bog sam. Da, čovjek sam. Idem Hrvatima kao siromah, beskućnik. Pa to su Hrvati, znaju me.

"Nećeš me poslušati, je li, sinko?"

"Znaš, mama, meni je slušati Oca nebeskoga."

"Sinko, tiše malo! Budi uviđavan prema mome mužu Josipu. Zbunjen je. Isprepadan je. Šuti i pati."

"Oprosti, mama. U pravu si. Poljubi ga, a ja odlazim u Hrvatsku."

"Pazi se, sine!"

"Koga? Hrvata?"

Isus, čovjek, Sin Božji, siromah, beskućnik. Nije mogao naći smještaj u toploj kući. Pomislio je da možda nije u Hrvatskoj. I te kako je bio u Hrvatskoj, dapače u glavnom gradu. Smjestio se je u haustoru kuće na glavnom trgu, uz drugog smrdljivog i siromašnog beskućnika. Drug beskućnik ga je zamolio da legne malo bliže njemu kako bi se obojica ugrijala. Vani je vladala ciča zima.

"Ja sam Isus!" – kaže Isus.
 
"A ja sam Einstein" – odgovori drug beskućnik. Spavaj. Ne zanovjetaj."

Sutradan, rano ujutro pored njih prođe gospođa. Našminkana, u skupom Fendijevom kompletu, s krunicom oko vrata. Vodila je djevojčicu za ruku.

"Opet ovi nesretnici." – ljuto će dama u Fendijevom odijelu.

"Bako, gledaj oči ovoga beskućnika. Najljepše oči koje sam vidjela!

Mogu li razgovarati sa njim, bako?"

"Fuj. Fuj. Zlato, pusti ga. Fuj, kako smrdi. Požuri, zakasnit ćeš na vjeronauk, pa će časna opet biti ljuta." Baka je vukla djevojčicu, a ona je okrenute glave uporno gledala odrpnca u oči. Isus joj je namignuo, a djevojčica se je nasmiješila. Kome da priča o tome pogledu? Tko će joj vjerovati?

Isusu i njegovom drugu u nevolji, približavao se je gospodin u crnom odijelu, crnoj košulji s nečim bijelim ispod brade.

"A, evo mojega." – pomisli Isus. "Dobro, jutro, gospodine. Imate li vremena za razgovor?"

"Naravno da nemam vremena."

"Ja sam Isus." – kaže Isus.

"Molim vas nije mi do zafrkavanja. Vi Isus? Moj Isus je kralj.¨- uzrujano odgovori čovjek u crnomu i prohuja dalje.

"Njegovima dođe i njegovi ga ne primiše."

Dočuo grad da se jedan odrpani čovjek predstavlja kao Isus. Mediji su pomahnitali. Tončica Čeljuska sve je učinila da navodnog Isusa ugosti u svojoj emisiji "U svom filmu."

To popodne Isus je šetao zabačenim trgom. Na klupi je sjedio dječak koji je čitao knjigu.

"Mogu li sjesti do tebe?" Upita Isus.

"Naravno!" – odgovori dječak.

"Čitaš Malog princa?"

"Vi ste čitali? Jedna od boljih lektira." – odgovori dječak.

"Čitao, čitao. Kako se zoveš?"

"Ja sam Aleksandar."

"Ja sam Isus"!

"Drago mi je, Isuse. Lunjaš?"

"Ne čudiš se što sam Isus?"

"Pa vjerujem ti, Isuse." – odgovori Aleksandar.

"Samo se srcem dobro vidi, moj Mali prinče." Namigne Isus Aleksandru. Dječak se ustane, zagrli Isusa, počne trčati i vikati:"Mama. Mama. Tata."