Fellini u Pražnici na Braču

Uvijek iznova me u našima Salima fascinira kada na rivi idem ususret  čovjeku koji kada dođe u ravan sa mnom okrene glavu na drugu stranu. Kao da me ne vidi. Kao da ne postojiš. Kao da si zrak. Dobro, ne  postojim. Dobro, zrak sam. Dobro, nisam dostojan vašeg pogleda, šjor.  Dobro jutro, kažem. Šjor se trgne i tiho odzdravi. Dobro, možda je šjor  u problemima. Možda se na pijatu nađe uvijek jedno te isto jelo. Tko će  ga znati. Dobro, više me toliko ne rastužuje ta pojava 'gledati, a ne vidjeti'. Gradim u sebi prostore suverenosti. No, nikako ne bih volio postati indiferentan na ljude i pojave oko sebe. Nikako ne bih volio, indiferentnošću upasti u vrzino kolo, nečinjenja. Hoću činiti, hoću govoriti,  hoću se istrčavati. Ne želim 'zlatnu', uljuljkanu sredinu  smrdljivoga   komformizma. Hoću čisti zrak svete osame koja me zbližava s bitnošću drugoga. Hoću neotkrivene putove gdje ljudska noga još nije  kročila, a za koje se govori kako su pune opasnosti novoga. Ja sam kapula. Sloj na sloj. Ljuštim, sebe kao kapulu: ispod ovoga sloja drugi je,  sedmi, tisućiti sloj mene. Na kojem sam sada sloju?
Razotkrio sam novi sloj na gornjem Braču, otoku nalik velikom  krumpiru, u malom mjestu Pražnica. Ovdje su se, daleko od rijetkih ljudi, sklanjali redovnici pustinjaci, kako bi ljuštili slojeve kapule svoga  jastva. U župnoj crkvi svetoga Ante Pustinjaka nalazi se drveni svečev  kip.
U centru Pražnice stere se oveći trg obrubljen kamenim kućama. Zelene, estetski lijepo postavljene, zelene škure su zatvorene. Do ruba uha  dolaze mi pjevovi kosova. Jedan, dva, više kosova simfonijski mi dragaju dušu. Jedna su vrata otvorena. Ulazim. Mrak me proguta. Mrak se  nikada ne može nažderati. Što želite, prene me milozvučni glas žene.  Što želim? Želim što manje željeti. Na ženu pada trak svijetla iz poluotvorenih škura. O divni Bože! To je ona, prodavačica cigareta iz Fellinijeva remek djela Amarcord. Puna žena, jedrih, voluminoznih njedara.  ‘Sisaj, milo moje! kaže prodavačica duhana Maria Antonietta Beluzzi  mladome Titti. Kultna gospa Beluzzi rođena je 26. srpnja 1930. U Bolonji, gdje je i umrla nakon 67 godina života na planeti Zemlji. Hoću čaj,  kažem gospi Mariji Antoinetti u Pražnici. Nema 'sisaj, milo moje'. Pijem čaj u rano popodne na prostranome trgu u Pražnicama u rano  oblačno popodne aprila mjeseca. Dobro došli, šjor Federico. Pjev kosova zagluši nabijanje loptom o zidove starohrvatske crkvice. Messi? Ne,  djevojčica. Pridruži joj se dječak. Pa drugi, treći. U kadar mi ulazi  dječak na bicikli. Kao Tuco na konju u remek djelu Sergija Leonea, Dobar, loš, zao. Kadrovi ispred mene teku. Mješaju se Fellini i  Leone u malom mjestu Pražnice na Braču. Život pulsira. Ljuštim kapulu svoga jastva. Kao i Guenther Grass u knjizi svoga razotkrivanja Dok ljuštim luk.
Predivan je život. Dok ljuštim svoje slojeve, dok otkrivam svoje nove  dubine, dok pijem čaj u Pražnicama, dok kadrovi Fellinija i Leonea nadolaze i prolaze. znam kako uživam jer sam u životu.
I dobro jutro, dragi moj, Saljanine!