Do kada će Srbija negirati Mladićeve zločine?

Tadić ne želi priznati istinu. Nije se radilo o građanskim ratovima, niti o još jednom zločinu – ma koliko gnjusan taj zločin bio – nego o genocidu, najgorem od svih zločina

Uhićenje krivca za najgore  zločine u Europi poslije nacista svakako je izvrsna vijest,  ne samo za njegove žrtve u  Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, nego i za cijelu regiju, a  naročito za Srbiju. Štogod da  je istina – znao srpski predsjednik Boris Tadić cijelo vrijeme gdje se Mladić krije ili ne  – činjenica da je Mladić u  zatvoru nedvojbeno predstavlja nevjerojatan trijumf ideje  europskog ujedinjenja, koja je  nakon nekoliko “sušnih” godina na Balkanu ponovno pokazala svoju golemu transformacijsku moć. Taj čin pruža  nadu da se na Balkanu problemi više neće rješavati balkanski, sukobima, svađom i  ratovima, nego pregovorima i  kompromisom. Mladićevim  uhićenjem predsjednik Tadić  doista je pokazao kako je njegova želja da Srbiju pridruži  Europskoj uniji – iskrena.
No kada je već iskrena u  svojim europskim ambicijama, Srbija bi morala biti iskrenija i odgovornija prema  vlastitoj prošlosti. Beograd je  uhitio i transportirao u Haag  najprije Radovana Karadžića,  a sada će isto postupiti i s  njegovim sudrugom u zločinu,  no hoće li Srbija nakon toga  napokon prestati poricati  njihove zločine i genocid u  Srebrenici? Srbija, naime, do  danas nije smogla snage priznati zločin genocida što su ga  Karadžić i Mladić počinili na  tlu BiH.
Suprotno općeprihvaćenom uvjerenju, ideologija  vladajuće beogradske elite  počiva na sustavnom nijekanju genocida u BiH, najgoreg  krvoprolića na tlu Europe od  nacista, svjesno oponirajući  presudama dvaju sudova Ujedinjenih naroda: Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), kao i Međunarodnog suda pravde (ICJ),  najvišeg međunarodnog sudišta.
Podsjetimo, ICTY je dosad  donio četiri presude u kojima  je srpske optuženike pravomoćno osudio za genocid u  Srebrenici. General Drinskog  korpusa Radislav Krstić bio je  2001. prvi optuženik osuđen  za genocid u Srebrenici na 46  godina zatvora, postavši prvi  Europljanin osuđen za genocid nakon Nürnberškog procesa.
I ICJ je u presudi povodom  tužbe BiH protiv Srbije donio  pravomoćnu presudu u kojoj  pokolj osam tisuća muslimanskih muškaraca i mladića definira kao akt genocida. Premda je Srbija u prvom takvom  procesu u povijesti u kojoj je  jedna država optužena za  kršenje Konvencije o  sprečavanju genocida oslobođena optužbe da je počinila  genocid, proglašena je krivom  što je propustila spriječiti genocid i kazniti njegove počinitelje, takva je presuda obvezujuća za sve članice UN-a,  pa i za Srbiju.
Unatoč tim presudama,  Srbija uporno izbjegava zločin  u Srebrenici imenovati genocidom. Srbija je prošle godine  u svom parlamentu donijela  Deklaraciju o osudi zločina u  Srebrenici, no vlasti u Beogradu niti jednom jedinom  riječju nisu spomenule kako  se u Srebrenici dogodio genocid, premda je tu deklaraciju srpski predsjednik Boris Tadić nazvao “dokumentom bez presedana”. Srbija  inzistira kako je zločin u Srebrenici samo jedan od “gnjusnih zločina” što su ih sve strane počinile u jugoslavenskim  građanskim ratovima.
No, Tadić ne želi priznati  istinu. Nije se radilo o građanskim ratovima, niti o još jednom zločinu – ma koliko  gnjusan taj zločin bio – nego o  genocidu, najgorem od svih  zločina. Definicija onoga što  se dogodilo u Srebrenici nipošto nije samo puko terminološko i semantičko pitanje. Radi se o suštinskom  pitanju: želi li se Srbija doista  suočiti sa zločinima koji su s  onu stranu Drine počinjeni u  njezino ime? Terminom genocid, kojeg međunarodno  pravo definira kao namjeru da  se u cijelosti ili djelomično  uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina, dva su UN-ova suda  opisali ono što su Karadžićeve  i Mladićeve snage napravile u  BiH. Nijedna država koja želi  biti  vjerodostojna članica  međunarodne zajednice nema pravo negirati i poricati  njihove zaključke, pa ni Srbija. 
No, umjesto da prizna  zločin u njegovim stvarnim  dimenzijama, što je neophodno za bilo kakvu katarzu,  današnja politička elita u  Srbiji svoje “suočavanje s  prošlošću” iskoristila je za moralno i civilizacijski nepodnošljivo raspoređivanje jednake odgovornosti za zločine  na sve sukobljene strane. U  takvoj politici ekvidistance  nema mjesta za genocid.