Dječak prognan iz Vukovara imao je niti 10 godina, a sva mu je kosa već posijedila…

Intimna i potresna predavanja hrvatskih branitelja Zlatka Franića i Marijana Mađerića o Domovinskom ratu s velikim zanimanjem i pijetetom slušali su jučer učenici u prepunoj dvorani Klasične gimnazije Ivana Pavla II. u kojoj se ni muha nije čula. U povodu Dana pada Vukovara i Škabrnje, u ovoj školi su organizirana tematska predavanja i izložba na inicijativu Vijeća roditelja i njihova voditelja Tomislava Čukelja, rekao je ravnatelj don Ante Sorić dok se zahvaljivao roditeljima, predavačima te svim braniteljima i civilima koji su pali za slobodu.

«Škabrnja im je bila trn u oku«
Zlatko Franić je sudjelovao u Domovinskom ratu od 1991. do 1995. godine u 112. brigadi i Termitima, sudjelovao je u akcijama Maslenica, Ljeto 95., odlikovan, umirovljen, često organizira izložbe i predavanja na temu Domovinskog rata.
– Tih dana nalazio sam se u topovskoj bitnici haubica 105 na području Dračevca Ninskog, započeo je svoje izlaganje Franić.
– S time da smo mi imali samo tri haubice. Hrvatska vojska je u to vrijeme bila jako slaba. Mi smo pazili na svaki projektil, dok je neprijateljskoj vojsci bilo svejedno hoće li baciti tri granate ili pun kamion granata. Oni nisu gađali samo vojne ciljeve. Njima je svaka kuća u Škabrnji bila cilj. Njima je Dječji odjel zadarske bolnice bio cilj, katedrala, sv. Šime… Škabrnja im je bila trn u oku kao hrvatsko bogato mjesto u kojem su bili vrijedni ljudi. Napravili su tamo pokolj u cilju psihološkog rata, sijanja straha. Ali u braniteljima su probudili jedan dešpet. E nećeš, ispričao je Franić.
Prisjetio se i kako je kasnije u časničkoj školi u Zagrebu u vojarni dijelio restoran s prognanicima iz Vukovara.
– U redu za hranu ispred mene stajao je dječak, ne stariji od 10 godina. Ja ga gledam, a kosa mu puna sijedih dlaka. To se može dogoditi uslijed šoka, straha, traume. Samo sam pomislio – zar je ovo dijete moralo proživjeti takav pakao da je već posijedilo, kazao je Franić.
Mađerić se u nešto dužem izlaganju osvrnuo na svoj put vojnika koji je počeo s obaveznim služenjem vojnog roka u mornarici jugoslavenske armije, potom išao preko brojnih bojišta u Domovinskom ratu te nastavio i poslije kad je Mađerić bio i časnik UN-a, te se konačno umirovio 2014. godine.

Nema pričuvne domovine
– Kad sam tijekom služenja vojnog roka došao kući posjetiti majku u bolnici, na Kalelargi sam sreo pokojnog don Grgu Batura. Bio sam u odori. Iako sam znao da nas gledaju udbaši, kad sam stao pred njega, skinuo sam kapu s tom nesretnom zvijezdom i spustio je na razinu pojasa. Don Grgo mi je rekao da vidi da sam hrabar i da će me hrvatski narod trebati. Kad sam se vratio u mornaricu, odmah se znalo da se taj susret dogodio, napali su me što sam skinuo kapu, priča Mađerić.
Iako je mislio da je po odsluženju roka njegov kontakt s oružjem i vojskom gotov, nakon nekog vremena mirnog ribarskog života, dogodili su se Krvavi Uskrs, pogiblje redarstvenika i ubrzo je pozvan u Zbor narodne armije.

»Iako su mirni pregovori propali, mi, srećom, nismo osjećali mržnju. Mi nismo postali vojnici zato što smo mrzili one što su ispred nas, nego zato što smo voljeli one što su iza nas. Majku, oca… A još kad je pogođena Pedijatrija, imao sam dodatan motiv za boriti se. Ako treba i umrijeti«
Marijan MAĐERIĆ

– Majci sam rekao da idem za prometnog policajca, da se manje brine, a otac me odmah skužio. Samo je rekao ‘sretno i vidimo se, Bog daj’. Mogli smo mi ići vani, imao sam i vizu da idem raditi na tunolovca na Pacifik. Ali nismo bili pobjegulje jer mi pričuvne domovine nemamo, rekao je Mađerić.
Kako je rekao nadalje, da neprijatelje nije vodila mržnja i pohlepa, možda bi se sve riješilo u mirnim pregovorima.
– Iako su mirni pregovori propali, mi, srećom, nismo osjećali mržnju. Mi nismo postali vojnici zato što smo mrzili one što su ispred nas, nego zato što smo voljeli one što su iza nas. Majku, oca… A još kad je pogođena Pedijatrija, imao sam dodatan motiv za boriti se. Ako treba i umrijeti, kazao je Mađerić te istaknuo kako cijelo vrijeme on nije osjećao strah za svoj život.

Teško podnio kad su pale Jasenice
– Imao sam dva druga straha – od neuspjeha i od gubitka ljudi. Za mene je najbolniji trenutak bio kad sam jednoj majci trebao reći da je njezin 22-godišnjak poginuo 5 kilometara od svoje kuće. To popodne smo u njegovoj kući trebali otvoriti vino koje smo pripremili za slavlje. Pobijedili jesmo, ali njega smo izgubili i vino nismo otvorili, kazao je Mađerić.
Ispričao je kako je teško podnio kad su pale Jasenice.
– Svi smo osjećali sram što smo izgubili dio hrvatskog teritorija. Ja oca nisam u oči mogao pogledati od srama, kao da sam osjećao da sam time bacio ljagu na svoju obitelj. Hvala Bogu, kasnije sam dobio priliku biti zapovjednik oslobođenja Jasenica i tu smo borbu dobili bez žrtava. Iako je bilo predviđeno da ćemo imati previše žrtava. Nakon borbe je nažalost poginulo par dečaka od granate, govori Mađerić.
Uz predavanje je pokazivao fotografije iz rata, s različitih bojišta – Kruševa, Dračevca zadarskog, Dubrovnika, trenutke predaha i opuštanja, ali i trenutke gorčine, strepnje, plača te na kraju i fotografiju ulaska pobjedničke vojske u Zadar, ali i današnjih vojnika i vojnikinja, među kojima je i Mađerićeva kći.
– Nakon rata, imali smo nesretni gubitak, ali to je tako jer jednostavno statistički mora biti. Hrvatski vojnik je svugdje cijenjen, nije arogantan ni nametljiv i često se dogodi da prolazi i po neprijateljskom terenu bez da itko hitac ispali, rekao je Mađerić te poručio na kraju učenicima da se drže zajedno, da njeguju svoja prijateljstva te da nikome ne dozvole da im prodaje maglu.
Branitelji su na kraju dobili poduži gromoglasni pljesak.