Da je teta pričalica biti lako, to bi bio svatko!

Od lipnja 2013., u suradnji s Ligom protiv raka Zadar i Odjelom pedijatrije Opće bolnice Zadar, studenti Sveučilišta u Zadru sudjeluju u projektu "Teta pričalica" u kojem, na volonterskoj bazi, odlaze na  Pedijatriju i provode vrijeme s bolesnom djecom, čitajući im priče i igrajući se s njima. 
Lorena Mandić, studentica 3. godine psihologije na Sveučilištu u Zadru, već je drugu godinu teta pričalica. U početku samo volonterka, s  vremenom je preuzela ulogu i djelomičnog koordiniranja volontera i  održavanja edukacijskog dijela s novim volonterima. 
Pozitivna iskustva
– Moja iskustva su u potpunosti pozitivna, vjerojatno zato jer sam i prije volontirala na sličnim pozicijama, i boravila s bolesnom djecom. Također, i  roditelji su bili dosta susretljivi. Kada jednom doživiš situaciju da  te dijete dočeka raširenih ruku, jedva čeka da mu opet dođete čitati i  igrati se s njim, i osjetite zahvalnost roditelja koji se u to vrijeme uspiju  malo odmoriti, to je zaista poseban osjećaj, ispričala nam je Mandić dodavši da, iako je biti teta pričalica plemenito nije jednostavno kako se na  prvu čini.
– Morate imati dozu fleksibilnosti s djetetom i naučiti se prilagoditi jer  nisu sva djeca ista i neće isto reagirati. Neka djeca vam ne žele uopće  prići dok vam druga odmah priđu i žele se igrati s vama. To morate znati  prihvatiti jer to je sve u redu, kazala je Lorena.
Svaki radni dan na Odjelu pedijatrije svoje vrijeme s djecom provodi  teta Franka Ročak iz DV Sunce. To bude kao dnevni vrtić, od 11 do 17 sati, a tete pričalice popunjavaju vrijeme od 16 do 20 sati (dva volontera po  sat i pol). No, vikend je ključan, naglašava Lorena. 
– Često se događa da se studentima, nakon fakultetskih obaveza kroz  tjedan, za vrijeme vikenda ne da volontirati, a tada baš nikoga nema na  Odjelu. Djeca koja ostanu preko vikenda u bolnici, često budu bez roditelja i zato tete pričalice vikendom imaju najvažniju ulogu, objasnila je  dodavši kako je sljedeći najveći problem ovog projekta ljetni period jer  tada tek nema studenata.
– Trenutno smo u procesu smišljanja načina kako popuniti ljeto, a ideja koja nam se najviše nameće je uključivanje maturanata u projekt. No,  tu je potreban angažman, ne samo Sveučilišta, već cijele zajednice, dodala je Lorena.
Javi se puno studenata, no brzo odustanu
Vilma Kotlar, s kojom smo također popričali vezano za projekt Teta  pričalica, administrativna je djelatnica na Sveučilištu u Zadru i koordinatorica volontera. Ona je u projektu već više od šest godina, još dok je  student Krešimir Jakšić bio koordinator. 
– On je 2013. prvi uspostavio suradnju s Ligom, i zajedno su napravili  prve korake, dogovorili tko će što raditi u projektu koji okuplja studente,  Ligu, udruge i Odjel pedijatrije, kazala je Kotlar dodavši kako je Liga glavni organizator i ona vodi evidenciju o svemu, a Kotlar i Mandić oglašavaju studentima mogućnost volontiranja.
– Projekt Teta pričalica oglasimo jednom do dvaput godišnje (i češće  po potrebi). Na poziv se isprva javi velik broj studenata, i do 150, no nakon što sazovemo sastanak na kojem im objasnimo što se zapravo tamo  radi i što se od njih traži, već ih pola otpadne, najviše iz razloga što studenti imaju romantičnu predodžbu o tome. Biti teta pričalica ne podrazumijeva samo čitanje, već igranje, pripremu, maštu, snalažljivost, kreativnost, a uvijek je poželjno i iskustvo u radu s djecom, kazala je Kotlar  dodavši kako većina volontera nakon prvog sastanka shvati da nema toliko vremena ili da jednostavno nisu za to. 
Posebna pravila ponašanja 
Studenti koji ostanu, kako doznajemo od Kotlar i Mandić, prođu edukaciju vezanu za higijenu, zahtjeve Odjela, nauče što znači biti volonter  na Pedijatriji jer to nije isto što i volonter u staračkom domu. 
– Postoje pravila i traže se određena znanja. Morate znati kako se ponašati s bolesnom djecom tj. da određene poteze ne smijete raditi. Na  Odjelu znaju biti u pitanju različite bolesti i djeca s posebnim potrebama  (autizam i sl.). Ne možete svakom djetetu jednako pristupati i zato je jako važno proći edukaciju. Tu su i roditelji koji su sastavni dio Odjela i koji  vam neće samo tako prepustiti svoje dijete stoga morate ostvariti povjerenje. Morate biti felksibilni, objasnile su. 
Posebno su istaknule glavnu sestru na Odjelu pedijatrije, Mariju Ljubičić, sponu bez koje projekta uopće ne bi bilo. 
– Ona je ta koja je rekla "DA" suradnji i koja se sve ove godine trudi  maksimalno olakšati uvjete volonterima. Također, ona javlja kada nedostaje volontera, kazala je Kotlar.
Trenutno Odjel pedijatrije posjećuje 10-tak volontera (koji su već dulje  vrijeme na Odjelu), ali uključuju se i studenti nastavničkih smjerova,  psihologije i predškolskog odgoja. 
– Sudjeluju kroz seminare cijeli semestar, putem određenog kolegija, a  njihova djelatnost se ne gleda kao volontiranje već društveno korisni rad  i bude ih 15-tak po semestru. No, iako koordiniramo uglavnom rad sa  studentima, svi zainteresirani za sudjelovanje u projektu mogu se javiti u  Ligu gdje će se s njima provesti razgovor i sve što je potrebno, kazala je  Mandić.

Zašto je važno čitati djetetu u  bolnici?

Lorena Mandić objasnila je zašto je čitanje, samim time i projekt "Teta pričalica",  važan za dijete koje je hospitalizirano te određeni period provodi u bolnici. 

– Kroz samo čitanje, dijete uči na koji način zdravo izraziti emocije koje osjeća u  bolnici. Riječi koje čuje u konačnici mu pomažu da negativne emocije izbaci van i da  ne zadrži negativno sjećanje na boravak u bolnici. I zato je teta pričalica važan segment u stvaranju pozitivnih emocija kod djeteta, kazala je Mandić dodavši kako su i  same slikovnice koje se čitaju tematski vezane za boravak djeteta u bolnici.