Neka prevoditelj pogleda film

RAZGOVOR UGODNI NA ZADARSKOJ TELEVIZIJI
Da se zadarska televizija »Diadora«, već pokazala kao pravo rješenje u lokalnim okvirima, to nam je već bilo poznato, ali svako malo se ugodno iznenadim kada me put ponese na njene stranice. S obzirom da sam škrt kupiti vlastiti tv-prijamnik, a o eventualnom postavljanju antene na krovu moga dvorca da i ne govorim, televizijski program gledam manje-više kod rodbine i prijatelja koji me još uvijek primaju u svoje domove, više iz sažaljenja nego iz stvarne želje. Tako sam prošli tjedan slučajno kod kumova naletio na emisiju »U prvom planu«, koju vodi iskusni Šenol Selimović i pogledao drugi dio u kojoj je gost bio jedan od vrhunskih kardiologa vrhunskog odjela kardiologije Opće bolnice Zadar, dr. Zorislav Šušak. Nećemo sada o tome kako je ovaj odjel u samome vrhu hrvatske kardiologije jer je to duga i ozbiljna tema, već se vratimo na ovo gostovanje.
Ono što sam iz razgovora ove dvojice uspio pohvatati u tih pola sata gledanja, uspjelo mi je vratiti vjeru kako je u našem gradu ostao izvjestan broj pismenih ljudi s relevantnom općom kulturom. Ako maknemo na stranu nesumnjivo stručno znanje ovoga liječnika, ostaje nam činjenica da ipak postoje ljudi koji vole ovaj grad i aktivni su u borbi za boljitak i napredak, bez imperativa bavljenja politikom i stranačke pripadnosti, a uz sve to, ne smijemo zaboraviti da se radi o ljudima koji reagiraju kada je »biti ili ne biti«, kada je glava u pitanju, a to je nešto što se malo cijeni u današnje vrijeme.

FILM KOJI JE IDEALAN ZA GLEDANJE U ŠKOLAMA
Taman kada žestoko iskritiziram neke poteze Hrvatske televizije, oni emitiraju nešto što me oduševi i onda im oprostim sve grijehe, a nema tih grijeha baš malo. Prošli smo tjedan tako mogli pogledati ni više ni manje nego ciklus filmova Louisa Mallea čuvenog francuskog redatelja. U nizu izvrsnih ostvarenja koja i nisu baš za svakoga jer se za takve filmove ipak traži i nekakav kvocijent inteligencije i opća kultura, izdvojio se film »Au revoir les Enfants« iz 1987., ili po naški »Doviđenja djeco«, po meni njegovo remek djelo. Priča o katoličkoj školi u kojoj redovnici skrivaju djecu od odvođenja u logore smrti, ni nakon tridesetak godina ne gubi na svojoj poučnosti i aktualnosti. Završna scena u kojoj njemački vojnici i francuski kolaboracionisti, odvode svećenika – nadstojnika samostanske škole u Mauthausen, gdje će po povijesnim izvorima biti i ubijen, jedna je od znakovitijih scena koje smo mogli vidjeti u posljednje vrijeme na malim ekranima (da i ne spominjemo Beninijevo remek djelo koje smo dobili prošli tjedan), i nešto što bi se ipak trebalo koristiti u edukativne svrhe. U svakom slučaju, predivno ostvarenje, ali u isto vrijeme i jezivo u svoj strahoti ove strašne teme.

TKO DOBIVA NOVCE ZA PRIJEVODE FILMSKIH KLASIKA?
»The Major And The Minor« Billyja Wildera iz 1942. s Ginger Rogers jedno je od klasičnih ostvarenja filmske umjetnosti. Nije to, ne znam kakva filozofija i umjetnost, ali da je svojevremeno bio veliki hit – jest. Ovaj film je meni značajan po tome što je jedan moj prijatelj rekao da ga obožava gledati, jer je toliko relaksirajuć, da se može potpuno opustiti gledajući ga. Sve je to tako jednostavno. Lijepa Ginger se prvo preruši u djevojčicu da ne bi morala platiti kartu za vlak, onda stavi punđu i naočale pa glumi vlastitu baku, a na kraju raspusti kosu i našminka se i postaje seksipilna mlada žena, a što je najbolje, nitko to kao ne primjećuje i svi nasjednu na tu igru. Ma, naravno, film je naivan do krajnosti, ali birajući između odvratnih američkih akcija i glupih romantičnih komedija, prije bih pogledao ovaj film.
Ono što je najsmješnije, to je prijevod američkog naslova, a on se godinama u Hrvatskoj prevodio kao »Major i malena«. A onda se netko sjetio kako se majorima nazivali i jugo-oficiri pa bi se, jeli, netko mogao naći uvrijeđen pa je bolje majora pretvoriti u satnika. Osobno, nemam ništa protiv, nevažno je sve to iako mislim da je major bliži izvorniku, ali naši dežurni paranoici polude kada netko kaže Septembar umjesto Rujan jer su opsjednuti Balkanom i istočnim nam susjedima, a ne vide da ovako govori većina ljudi u svijetu. Ali, pustimo majora i satnika i obratimo pažnju na »malenu«. Netko pametan je vjerojatno pomislio – kada mijenjamo naslov, mijenjajmo ga do kraja… I tako je »malena« postala »derište«. Bože sačuvaj! Derište je razmaženo dijete, divlje i neodgojeno, svima mrsko i antipatično dijete, a to Gingerica u ovome filmu sigurno nije. Bilo bi dobro da onaj koji prevodi (i za to dobiva novce) ipak malo i pogleda film na kojem radi pa bi bilo manje ovakvih gluposti.