Dikljani su za Talijane bili »ribeli«, za partizane ustaše, a za ustaše

Ako bi zapisi koje je 86-godišnji Dikljanin Rafael Matešić vodio u svojim bilježnicama jednoga dana ugledali svjetlo dana u obliku neke monografije ili povijesnog prikaza ovog gradskog predjela – bila bi to prva knjiga o prošlosti Dikla koju je napisao jedan Dikljanin!
Rafael Matešić se nada da će svo to bogatstvo informacija, podataka o ljudima i događajima koji su obilježili povijest Dikla zanimati nekog izdavača pa da će i Diklo, poput primjerice Brodarice ili Arbanasa, zahvaljujući njegovu istraživačkom trudu u prikupljanju informacija – dobiti svoju knjigu. Preciznije – knjigu o sebi.
Posjetili smo u ponedjeljak šjor Rafu u njegovoj kući u Diklu gdje nam je ponosno pokazao svoju radionicu u kojoj, kako kaže, »kad nema drugog posla« izrađuje razne skulpture i druge predmete od drva i kamena. A za svoju dugovječnost i psihofizičku vitalnost u devetom desetljeću života, na prvom mjestu ističe – kretanje. Uvik se treba kretati, ne brzo ni naglo, nego pomalo, ali uvik biti u nekom pokretu – reći će šjor Rafo.
Zavirili smo, dakako, i u Rafinu bilježnicu koja zaista skriva vrlo zanimljive podatke o Diklu – od autohtonih dikljanskih plemena do kronološkog opisa svih važnijih i manje važnih događaja u prošlosti ovoga kvarta koji se u posljednjih dvadesetak godina pretvorio u zadarski mali Beverly Hills.

Na 170 stranica
Zahvaljujući poznatom zadarskom novinaru i publicistu Dragi Mariću, objavljujemo u nastavku teksta ono što će o »libru« Rafaela Matešića biti objavljeno u njegovoj knjizi »Putovanje u prošlost« čije se izlaženje očekuje u siječnju nadolazeće godine.

»Uvik se treba kretati, ne brzo ni naglo, nego pomalo, ali uvik biti u nekom pokretu
Rafael Matešić

Marić tako piše: »Pod ruku su mi došle zabilješke Rafaela Matešića (1933.) koji je u poveću bilježnicu vrlo čitkim rukopisom na 170 stranica zabilježio vrlo vrijednu građu o svekolikom životu njegovoga mjesta kroz povijest. Libar Rafaela Matešića je doista sveobuhvatan, no da nije ništa drugo zapisao, već što je pobrojio izvorna dikljanska prezimena (posebice stablo njegovih Matešića), a koja i danas u Diklu postoje, napravio je veliku stvar. A tu su i svi dikljanski župnici kroz povijest i godine njihovih službovanja pa sve što se i kada u Diklu gradilo, tko su u njemu sve bili veleposjednici, ratovi i njihove posljedice, toponimi i nazivlja i drugo. Posebna vrijednost njegovog »libra« su navodi kojih nigdje drugdje naći nećete. Iznosi ih otvoreno i istinito o prokletstvu usuda po kojemu Dikljani nikada nikome podobni nisu bili.
Za vremena Talijana bili smo ribeli, u prijevodu partizani. Za partizana bili smo ustaše, a za ustaša talijanaši.

Kako su dolazila sjećanja
Matešić svoj rukopis nije naslovio kao knjigu, nego je naslovljavao poglavlja u njemu. Stoji kako je pisan krajem 2017. i početkom 2018., a »pisanje nije bilo po redoslijedu radova«, dakle ne kroničarskim slijedom nego kako su sjećanja dolazila. Također naglašava: Ostavit ću dio praznih stranica ako bi netko želio nadopisati nešto što ja nisam znao ili zaboravio.
Zapisi Rafaela Matešića su sakupljena građa o povijesti Dikla kroz njegova saznanja. Svakako bi ih trebalo srediti i tiskati pa neka bude prva knjiga o Diklu jednoga Dikljanina« – zaključuje Drago Marić u poglavlju svoje buduće knjige posvećenom »libru« Rafaela Matešića.
Eto, ne bismo tu ništa dodali, ni oduzeli. Na potezu bi trebao biti MO Diklo ili Grad Zadar, jer trud ovog Dikljanina vrijedno je sačuvati za generacije koje dolaze.