Imao je u sebi nešto čemu su ljudi vjerovali

Život obiluje zagonetkama. Ništa ga nije tako uznemiravalo kao sudbina koja ga je zapala. Na popisu znanih imena ulica grada. Mnogo je puta  nastojao ispitati razloge svega toga. Je li to u onim već zaboravljenim  pregledima pacijenata svojih. Teških dijagnoza. Vjerovao je  u činjenicu  što njegove katkad teške riječi ne izazivaju, ne podnose strah u ljudima  koji su ga pomno slušali.
Mislio je kako za život nije prijeko potrebno biti ganutljiv. Ni život ni  umjetnost Stipe, pa ni dijagnostika njegova nije u njemu prijeko potrebno očitovala sentimentalnost. Ali je njegovo djelo, njegov život, pristup  njegov čovjekovu tijelu čovjekovu duhu poticao je srce…, poticao neku  nježnost samo njemu Stipi znanu. Ni medicina ni umjetnost njegova, a  još manje život mislio je, ne priliče tim nježnim pretjeranostima. Ne nije  znao to točno sebi objasniti. Nije bio slabiji   od svojih kolega kako u medicini, tako i na platnu…, ali uvijek je pronalazio riječ, sliku koja se nameće ljudima. Koja im stvari objašnjava tako da ih ne plaši… Bio je nekako ljudski, nekako je  imao u sebi nešto čemu su ljudi vjerovali, nešto što  će ga nagnati da odgonetne težinu vlastite sudbine. I da se ne boji. Mislio  je kako nema čovjeka koji nije skovao nekakav simbol. Mislio je kako ne  valja uvijek biti liječnički rigorozan i gledati očima izvana. Bio je tu…,  uvijek blizak čovjeku. Zato traje kao netko koji marljivo radi na svom djelu. Kao protagonist, plemenit liječnik, nepopravljiv stilist njegova, Stipina načina poimanja i življenja života.
Bio je liječnik za čovjeka. Slikar za čovjeka. Jer nitko od njegovih kolega  nije mogao zatajiti njegovo znanje. Niti je itko od slikara mogao kazati da  ne može ne uživati u  Stipinim slikama. Veličina njegova je verbalna, narodska, ljudska… Stipina. Povučen u mir posla svoga. Živio je u razgovorima i slušao svojim onim očima ljude. Uvijek otvorene, one su olakšavale i pomagale njihova stanja. Kao i slikarstvo njegovo snu života govorile  su budne. Najbolja djela, njegova Stipina djela nadilaze njega sama.  Udaljuju smrt jer začeta su u ideji pomoći… Nema tame. Izbjegavaju  greške uzbuđenja, nemaju zagonetki, ona su život…, trajan čist i neovisan poput Stipe ili srca njegova… Istrošena… Prošlo je mnogo od kad korak je prvi njegov ulicom Zadra prošao… tu je i ostao… u pričama… anegdotama ulica naših… Ne manjka tragova njegovih na pločama Kalelarge.  Slušati očima, govoriti budan snu života. Slikati… Sanjati njegova jezera…  Duboka jezera Imotskoga. Osluškivati šum rijeke … i zaspati. Tako je nekako zatvorio opseg svoj obuhvaćen pjesmom na neki način predviđen  od njega sama… Dršću pragovi i vrata.. i i tople su sjene lika jednog u sutonu koji vuče svoje teške noge ka ambulanti svojoj u Ulici Borelli. Najbolja djela Stipina nadilaze pobudu koja ih je začela. Utjeha su. Nisu  tamna, svijetla su poput sunca živa…
Zašto me uznemiruje, kao da se pita doktor, jedna noć umetnuta u  život moj. Zašto me uznemiruje to što Stjepan Kujundžić dijagnozu svoju prepoznaje. Vjerujem da je otkrio razlog… Htjede ugledati kistom uslikati lik Krista… I bi mu odobreno voljom Svemogućega. Te noći… Tako  kaže sveopća povijest ovog grada koju svi ljudi njegovi pišu, čitaju i nastoje razumjeti. U koju je on Stipe odavno upisan.