Preko online igrica upoznala pastira, odselila u Škotsku i danas živi svoj san!

Oduvijek je znala da Hrvatska nije za nju. Pitanje je bilo samo kada i gdje će otići. Prije sedam godina, preko online igrica, upoznala je svog partnera i tako je sve krenulo, priča nam Zadranka Iva Ušalj, jedna od onih koja je svoju sreću i sigurnu budućnost pronašla izvan granica Lijepe Naše, točnije u Edinburghu u Škotskoj. Javili smo joj se da podijeli s nama svoja iskustva o životu u zemlji kiltova, viskija i gajdi, fotogeničnih klisura, starih zamaka i zelenih brda.
Kako je sve krenulo …

Spakirala kofer 2013.
„Hrvatska Iva“ imala je bend, pisala pjesme, trošila novac na kave i izlaske, pila i pušila. Nije živjela zdravo, nije imala ciljeve. Nije znala što želi biti.
– S 19 godina, nakon drugog semestra, napustila sam fakultet. Nažalost, imam problem s kratkoročnom memorijom pa mi je učenje iz pisanih knjiga bilo veliki problem. Provela sam sljedećih godinu dana poprilično depresivna. Uz odustanak od fakulteta koji sam jako voljela, raspao mi se i bend. To ljeto sam igrala online igrice i radila u ribarnici, a na jesen upoznala pastira i prije sljedećeg ljeta smo već živjeli skupa, priča nam Iva.
Dok se neki na odlazak iz Hrvatske odlučuju danima, mjesecima, godinama, kod Ive je to išlo poprilično brzo.
– Na proljeće 2013. spakirala sam kofer i na mjesec dana se uputila u Edinburgh upoznati se, s tada, dobrim online prijateljem, sada srodnom dušom. Proveli smo divnih mjesec dana zajedno, dohranjujući janjce i gledajući RAF vojne vježbe iznad sela, kaže Iva dodavši kako se nakon mjesec dana vratila u Zadar završiti sve poslove koje je imala, a nakon mjesec dana, preselila se u Škotsku za stalno.
Trebalo je hrabrosti, ali i te mladenačke nepromišljenosti, kaže Iva.
– Nikad ne znaš je li nešto za tebe dok to ne napraviš. Ja sam otišla pomalo nepromišljeno, ali posrećilo mi se. No, znam da je moj odlazak bio samo pitanje vremena i mjesta, kaže.
Kad je prvi put došla, osjećala se kao da je ovdje oduvijek trebala biti. Sve joj je odgovaralo, čak i vremenska prognoza, kaže u šali.
– Puno toga je ovdje drugačije, a ovo je moj doživljaj ove zemlje i njenih ljudi. Škotska, poput Hrvatske geografski ima sve što ti srce poželi, planine i doline, otoke i potoke, rijeke, litice, jezera i slapove, samo što je puno zelenija od Dalmacije! Ljudi su nasmijani, uvijek pozdrave. I njima, kao i nama u Hrvatskoj, uvijek nešto smeta, ali to ili promijene ili prihvate. Drže do tradicije, ali su puno liberalniji i otvoreniji prema drugim rasama i opredjeljenjima, priča Iva dodavši da, iako podsvjesno baš ne vole strance, rijetkost je da će to utjecati na njihov profesionalni život.
– Ako prihvatite njihovu kulturu i način življenja, vrata su vam svugdje širom otvorena, otkriva Iva.

Cijeni se fizički rad
Škoti cijene fizičke radnike, a pogotovo poljoprivrednike. Razumiju njihovu žrtvu, kako je raditi svaki dan u godini, bez slobodnih dana, priča Iva, dodajući kako je to poziv, kao i biti doktor ili vojnik, i nije za svakoga. Postoje koledži i fakulteti za svako zanimanje. Kad sam rekla svojim prijateljima da mi je dečko profesionalni pastir i da je za to išao u školu, nisu mogli razumjeti. U Hrvatskoj je uvriježeno mišljenje da čuvaš ovce samo onda kad nisi sposoban za nešto drugo, objašnjava Iva istaknuvši kako ima posla za svakoga i svi imaju jednake mogućnosti.
– Ljudi se ovdje ne boje dati otkaz, prekvalificirati se i raditi nešto drugo, priča nam mlada „zadarska Škotkinja“ dodajući kako plaća sjeda u isto vrijeme, na kraju svakoga mjeseca / tjedna (ovisno o ugovoru).
– Posao se može dobiti i bez iskustva i struke, jer se uz pomoć 'modernog šegrtovanja', kvalifikacija može dobiti tijekom rada. Tako sam se i ja nedavno kvalificirala za drvodjelnog mašinistu, priča Iva dodajući kako iz toga razloga ljudi u Škotskoj rade do duboke starosti, zato što žele i vole svoj posao.
– Posla ima za svakoga i svi imaju jednake mogućnosti za napredovanje, sukladno njihovim sposobnostima, dodaje Iva.

Ne planira se vratiti
Za razliku od života u Hrvatskoj, u Zadru, u Škotskoj je pronašla sve, partnera, posao, kuću, auto, pse, hobije, slobodno vrijeme. Posebno naglašava da kada kupuje hranu ne gleda cijene, što je, nažalost, većini Hrvata, nezamislivo.
– Ovdje sam sada već šest godina. Živim na velikom imanju u vlasništvu obitelji Dobie. Imamo 3.500 bređih ovaca, ribogojilište kalifornijske pastrve, lov na fazane, šume i pilanu u kojoj radim već četiri godine. U slobodno vrijeme jašem konje, ponekad lovimo jelene i zečeve, priča Iva dodajući kako ju je obitelj Dobie srdačno prihvatila i za sad nema potrebu vraćati se.
„Škotska Iva“ naučila je svašta raditi, što u Dalmaciji nikad ne bi imala priliku.
– Naučila sam jahati konje, voziti traktor, viljuškar, bager, koristiti motornu pilu, sjeći stabla, piliti debla, proizvoditi drvene podove i terase, janjiti, održavati stoku, raditi sa psima, voziti quad bike, kontrolirati golubove, jelene, zečeve i lisice. Član sam Mjesnog vijeća. Kod njih je to nepolitička pozicija na kojoj se u Velikoj Britaniji volontira. Ne izlazim, ne pijem, ne pušim. Družim se samo s ljudima s kojima mogu imati intelektualne razgovore i od tada mi je u životu puno bolje, objašnjava Iva.
No, ipak joj jedan detalj iz Zadra mrvicu nedostaje, priznaje.
– Nedostaje mi otići na lignje zimi i svirke na 5 bunara i u Providurovoj palači, otkriva ona.

I dalje umijesi frite…
Iako ima jako puno Hrvata u Škotskoj, nije još srela niti jednog. Ali, priznaje, nije joj privlačno održavanje veza s Hrvatima u inozemstvu.
– Čini mi se da dosta ljudi u dijaspori i dalje gura neke svoje uvezene tradicije i često se bune. Otišla sam iz Hrvatske živjeti bolji život od onoga kojeg sam imala i želim živjeti po tradiciji i pravilima zemlje koja mi je bolji život i ponudila, kaže Iva dodajući kako je ipak neke običaje iz Hrvatske zbog sebe nastavila njegovati.
– I dalje umijesim frite, punim paprike i slavim Prvi maj, ali sama za sebe. Ne namećem svoje drugima, dodaje Iva istaknuvši kako bi Škotska u mnogočemu mogla biti primjer Hrvatskoj.
Tako se u Škotskoj čeka na svoj red, ne postoji veza na šalteru i sam se moraš izboriti za svoje mjesto na planetu. Na poslu napreduje jer je to sama zaslužila, a ne zato što joj je bratić direktor. Naučila je da se na svim važnijim pozicijama koje koriste zajednici (kao npr. u vatrogasnim ili policijskim stanicama ili lokalnoj samoupravi) – može volontirati, da postoji način na koji zdravstvo može funkcionirati bez da se dan potroši u čekaonici. Ono što je najvažnije, naučila je da se u bilo kojem periodu života može početi baviti bilo čime i da je njeno srednjoškolsko obrazovanje koje je odabrala s 14 godina ne obilježava za cijeli život.
– Lijepo je doživjeti da se rad cijeni, da postoji zemlja gdje se cijela plaća isplaćuje legalno i da na račun sjeda svaki mjesec na vrijeme. Ovdje se, primjerice, za rad u policiji primaju samo osobe s pozitivnim imovinskim stanjem kako bi se eliminirala mogućnost korupcije. Ovdje “čobani” imaju fakultet i čuvanje ovaca je jedan od cjenjenijih poslova, kaže Iva.

Jedino je hrana lošija
– Jedino što je lošije nego kod nas je hrana. Poprilično je jednostavna, dosadna, na prvu jako bljutava i uglavnom pržena u dubokom ulju. Nemaju velik broj kvalitetnih restorana, uglavnom se jede po pubovima. Kad naručiš pivo, dobiješ „ale“, a ne „lager“ i fascinira me količina ribe koju dobiješ u „Fish and chipsu“ za samo 6 funti. Mislim da bi takva porcija u Dalmaciji koštala kao suho zlato, kazala je dodajući da jako voli jesti „haggis“ (škotsko nacionalno jelo koje izgledom podsjeća na ogromnu krvavicu, a izrađuje se od ovčjih iznutrica punjenih u ovčji želudac), i pitu “pork and pickle” (pita sa svinjetinom i kiselim krastavcima), kaže Iva.