Preživjeli logoraši o zvjerskim mučenjima u srpskim logorima: “Hrvatska država nije smogla snage, volje i želje da za ovaj zločin podnese bilo kakvu prijavu, bilo što!”

Hvala Stipi Majiću Pipi, branitelju s Trpinjske ceste,  što je  godinu dana svog vremena, truda i novaca uložio da naša svjedočanstva ostanu zabilježena u povijesti za hrvatski narod jer je nas svakim  danom sve manje. Poanta filma kojeg smo upravo pogledali je da je od  zločina prošlo 27 godina. Vidjeli ste, mi nikoga direktno ne osuđujemo.  Samo govorimo gdje smo bili devet mjeseci nakon zarobljavanja u Vukovaru u studenom 1991.  Hrvatska država nije smogla snage, volje i  želje da za ovaj zločin podnese bilo kakvu prijavu, bilo što. Nadam se  da će se naći netko tko će ove ljude koji su nas držali tamo tih 269 dana  dovesti pred pravdu,  nakon premijere dokumentarno-igranog filma  „Glavu dole, ruke na leđa“ poručio je iz dupkom pune Multimedijalne  dvorane Znanstvene knjižnice u Zadru Predrag Mišić Peđa, vukovarski  branitelj koji je preživio 269 dana zvjerske torture u srpskim logorima u  Stajićevu, Sremskoj Mitrovici, Novom Sadu i Beogradu i jedan od 25 aktera u filmu u kojem se izmjenjuju svjedočanstva preživjelih logoraša i  autentične snimke iz ratnih godina.
Svi oni govore o strahotama i zvjerskim mučenjima za koja je teško povjerovati da bi jedno ljudsko biće  moglo učiniti drugom. Svjedoče o odvođenju iz Vukovara nakon dogovorene predaje kako bi spasili civile. Autobusima su odvezeni u neizvjesnost, a prve udarce većina njih primila je već pri ulasku u autobuse.  Prve dane zarobljeništva proveli su u štali gdje ih je bilo oko tisuću naguranih jedan na drugoga. Spavali su na podu, a hranu koju su dobijali  jedan od svjedoka ocijenio je lošijom od napoja koji se daje svinjama.  Već prvih dana neki od njih su ubijeni ili odvedeni u nepoznato, a za  mnoge se ni do danas ne zna kako su skončali niti gdje su im kosti. U  svim logorima gdje su bili tortura je bila ista – uvrede, odvođenja na ispitivanja i premlaćivanja nakon kojih jedan drugoga niti prepoznati nisu mogli bili su svakodnevica.
Svjedočili su i o torturama pod kojima su  neki od njih poklekli te potpisali zločine koje nisu počinili ili su teretili  neke druge osobe nakon sati i sati batinanja i zvjerskog iživljavanja.  Jedan od logoraša prisjetio se i zapomaganja, plača i vriskova žena u logoru u Sremskoj Mitrovici koje su u ćeliji nedaleko njegove iz noći u  noć bile mučene i silovane. Neki od njih s montiranim optužnicama  dospjeli su u Beograd te tamo suđeni. Dodijeljeni su im odvjetnici, a  kako su ih zastupali najbolje je opisao jedan od preživjelih koji je kazao  kako je suca upitao može li njegov odvjetnik njega više ne braniti. Prisjetili su se i dana kad su konačno doživjeli razmjenu i konačnog dolaska u Osijek. Malo je tko mogao ostati ravnodušan na njihova svjedočanstva o susretu s članovima obitelji nakon devet mjeseci, a još manje na ona o susretu s članovima obitelji koji su nosili imena i fotografije svojih bližnjih kojima nisu znali sudbine i koji taj dan s autobusima  nisu stigli.
– Sjećam se kad smo nakon prelaska granice s našom policijom i u  našim autobusima putovali prema Osjeku. Bila je noć, a uz cestu smo na  nekoliko mjesta vidjeli ljude koji su čekali naše autobuse samo kako bi  nam mahnuli. Taj osjećaj da smo bar nekome bili bitni mi i žrtva koju  smo podnijeli, nešto je što ćemo, vjerujem svi mi, pamtiti dok smo živi,  kazao je Peđa Mišić, a autor filma Pipe Majić sa žaljenjem je istaknuo da  Ministarstvo hrvatskih branitelja nije sudjelovalo u financiranju ovog filma niti sa jednom lipom. Istaknuo je da se na vrijeme javio na natječaj  za sredstva i dostavio svu traženu dokumentaciju, no da je nakon 15  mjeseci dobio odbijenicu s paušalnim opravdanjem kako je dokumentacija nedostatna i nejasna.
Film je ipak, jednako kao i njegov prvijenac  "Srce Vukovara",  ugledao svjetlo dana zahvaljujući njegovom osobnom  angažmanu, ali i ljudima dobre volje koji su mu u stvaranju ovog za rasvjetljavanje istine o Domvinskom ratu vrijednog igrano-dokumentarnog  uratka pomogli. 
Zadarsku premijeru Majićeva filma organizirali su Zajednica udruga  veterana Vojne policije iz Domovinskog rata RH i Udruga veterana Vojne  policije sudionika Domovinskog rata Zadarske županije zajedno sa suorganizatorima HVIDRA-om Zadar, Znanstvenom knjižnicom Zadar i studentima OdjeIa povijesti i teologije zadarskog Sveučilišta.
Za ulogu moderatora bile su zadužene Maja Raguž i Nola Lisica, a nastupili su i Ivica  Sikirić Ićo i klapa Bibinje. Svojom nazočnošću događaj su uveličali brojni  zadarski sudionici Domovinskog rata među kojima i Ivica Arbanas, prvi  zapovjednik obrane Vukovara.